Zabolela me glava danas . . . čim ne upišem u podsetnik, ode voz. Znate, ja ne ukucavam sastanke, obaveze, neke datume i slično. Ja pišem. I dalje. Imam kolekciju rariteta u vidu raznih vrsta olovaka i pišem. Da ne omutavim u potpunosti pa da budem, konačno, ravnopravni član većine. Pišem u planer, sveske iz knjižara, kupim to sve dok knjižare ne postanu deo istorije ili se preobrate u neki kafić ili butik kurvanjske robe . . .
Da ne zalutam. rekoh, zabolela me glava danas. Zbunih se. Na sva usta i sva zvona, kako narod kaže, žal, lelek, muka, tuga , za danom koji se slavio ovog datuma. Ništa sporno. Divna zemlja beše, zaista. Svako ko prati moj rad, ponajviše oni koji me poznaju lično, znaju moj žal za Yugom ali ovo . . .
Ovaj tragi - komičmi remix pionira i kaluđera, deluje poput vrsnog laksativa. Često se desi da mi u ova vremena dosta toga deluje nejasno, ali ovo, Boga mi, prevazilazi teško odgonetanje stvarnosti gde bi i Šerlok Holms i Ajnštajn, da dobiju još jedan gratis vikend, laganom šetnjom, rado pristali da se vrate u grobove. Jedite govna i rešavajte sami. . . tako bi zvučalo.
Čas nebeski narod, pa Sveti Sava, onda pioniri maleni . . .
Najgore je ići kroz život bez identiteta i tajiti godinama, šta vam je na srcu, zaista. Poput lošeg braka a sve u cilju pošto poto , opstanka i sve to radi dece.
Od "friško verujućih", sa maramama , bakljama, "drugom belim" u srcu i krstićem oko vrata, nisam čula Službu. Gde su bili, koga sreli, šta će kuvati, šta ima novo . . . Zato više i ne idem. Službujem gde Bog zahteva i najviše voli : u srcu! Kažu, treba se koncentrisati na molitvu, no, bez obzira na podvig, i najtvrđi u veri, odluči zdravorazumno, da ne učestvuje u drugarskoj družbi bez službi. I gle čuda! Gospod pokaza u ova vremena glavnu lekciju : vera je u srcu i duši, ne živi u objektima čije temelje često grade oni koji nisu podobni ni izgovoriti ime Božije a oni koji trebaju biti sluge Njegove, odavno kasne na Službe usporenog hoda puni love i mamurni od sinoćnjeg podviga.
Nije lepo suditi. To sam naučila davnih dana. U ona vremena kada je bilo Bog plus vera jednako lud. Jednačina na kojoj je počivala država čijih temelja, zbog elemenata u postavci jednačine, po logici, odavno i nema. Ne sudim. Nadam se. Nadam se da će ovi sa slaloma krstić-zvezda konačno naći svoj put.
Ceo dan ne znam gde bih pre. Kome da čestitam, kome da nazovem pomoz Bog. Ne zna ni narod. Idealan Bog ovog naroda je malo trntav, rska dok govor, sve ume, ima psa čuvara. I bravu ume da zameni. Onaj Bog što nam daruje život i prašta naše svakodnevne mizerluke, nije nešto. On hoće jaku veru, dobre ljude, čista srca, proste duše. Ne voli novac, ne želi slavu. Stolar je, nije bravar. Ima jedno odelo i njega su mu prodali. Ono malo zemaljskog života koje je proveo sa ljudima, video je našu suštinu : prodali su mu jedino što je imao dok je još bio tu. Taj Bog ovom narodu "ne paše". Previše je dobar, čist i drži reč. To ovde ne pali.
Dakle, danas narod ne zna gde bi pre . . . Slave su, ide neka klopa, mrsno-posna, šta koga briga što je u toku Božićni post. Tja . . . uvek se išlo trbuhom za kruhom a ne dušom za rajem. Zato krkajte, krstite se bakljom, brojanice u kutije, maramče crveno oko vrata i sve će dobiti smisao.
Završiću pisanije da vam ne oduzimam vreme. Do kraja ovog dana, ostalo je još par sati. Svaka popijena čašica, mezetluk, žalopojke za "starim", ne primećujući novog, vode ka novom danu. Da li će biti druže ili brate, sve jedno je. Od 365 dana u godini, pa po potrebi. Druže brate, srećan Božić, živela partija i mir Božiji među ljudima dobra volja . . .
Dušica M. Ognjanović
No comments:
Post a Comment