Mala slatka devojčica držala je dve jabuke u rukama. Majka joj je prišla i sa osmehom upitala : " Dušo moja mala, možeš li mi dati jednu jabuku? " Devojčica je pogledala i onda je brzo zagrizla jednu a zatim brzo i drugu. Osmeh na majčinom licu je nestao, pokušala je da prikrije tugu i razočarenje i možete samo zamisliti kako se osećala u tom trenutku. Pomislila je : " Gde sam to Bože dobri, pogrešila u vaspitanju deteta?" Dok je u trenu razmišljala o svemu, umalo pustivši suze, ćerka joj je prišla , pružila jednu od zagriženih jabuka i rekla : "Evo mami, ova je slađa". Ljudi dragi, bez obzira ko ste i šta ste doživeli i ma koliko znanja da posedujete, nikada na prečac nemojte donositi sud o nekome!Dajte šansu drugima i udostojite ih da objasne. Često ono što vidite nije baš onako kako izgleda... Znate to i bez mene, ovo je napisano samo da vas podsetim...
Za sve one koji se sa setom sećaju ili za one koji priželjkuju da zažive vrednosti iz nekih davnih vremena . . . Dušica M. Ognjanović
Friday, 19 May 2017
Wednesday, 17 May 2017
Tuga
Pitaše jednom davno, jednog mudrog starca kojeg život nimalo nije mazio : " Šta ti je starče najteže palo : siromaštvo, bolest, nepravda, samoća, ponižavanje ? Reci nam starče da znamo , podeli muku sa nama " - rekoše oni. Starac , sa suzama u očima odgovori : " Ništa od toga. ništa što ste kazali nikada muku zadalo mi nije... " Ali mora biti nešto " - navaljivaše oni . Starac kroz suze odgovori : " Najgore je kada potrošiš život na pogrešne ljude pa napred nemaš s kim, nazad nemaš kome ! " Tužni, pognutih glava, ostaviše ljudi starca u njegovoj samoći shvativši šta im je kazano i duboko zažališe što su išta pitali...
Monday, 15 May 2017
Selo tvoje lepše od Pariza
Selo: "seosko ili ruralno naselje, jedno je od tri vrste ljudskih naselja. To je osnovni oblik teritorijalne, socijalne i ekonomske organizacije stanovništva koje se bavi poljoprivredom". Ovo dobijate kao opis kada vas zanima detaljnija i jasnija definicija sela. Selo, (neka od njih), mogu biti divan izbor destinacije kada vam je potreban mir, onaj pravi, "slatki" mir koji niko normalan ne bi dao ni za šta na svetu. Vazduh, predeli, sve one lepote koje priroda sa sobom nosi u punom sjaju i "pakovanju", pa zdrava, domaća hrana, voće koje puni vazduh rajskim mirisom, povrće kao sa najskupljih ulja na platnu najvećih slikara sivh vremena. Dakle, ovo, gore navedeno, (mislim na pojmove koje i sami prepoznajete a nevezano za moje utiske o istom) dobijate, kao što rekoh, kao definiciju šta, gde i kako sa selom, "ko" i šta je selo.
Sada idemo na seljaka: "seljak, reč koja označava poljoprivrednog radnika koji ima prebivalište na selu, a za život zarađuje baveći se poljoprivrednim aktivnostima, bilo na svom , bilo na tuđim imanjima". Ovo dobijate, (pa sada isti postupak kao sa početka), kada vas zainteresuje, opet po definiciji, šta i ko je seljak. Obično su u pitanju divni, vredni i dobori ljudi čija su vrata svima, koji su dobronamerni, uvek širom otvorena i čije se gostoprimstvo, dokaz pravog domaćina često i zauvek pamti. I sve je jasno kao dan u oba slučaja. I za selo i za seljaka.
Ali.. šta se događa kada vas zainteresuje kako da definišete seljačinu? Tu će nastati problem: seljačine nema u pojmovniku, ne može se definisati, (barem ne konkretno), sažeti u par redaka kao i sve ostalo čime raspolažemo ili viđamo u našim životima. Seljačina je stvorenjce poput vaškice ili narodski rečeno - uši. U prvoj fazi se uglavnom javlja kao gnjida, čime ujedno ispoljava i svoj budući karakter, crtu po kojoj će za života biti jedino prepoznatljiv. Sada sledi iznenađenje: seljačina je, verovali ili ne, poreklom upravo sa sela, one divne skupine prirodne blagodati o kojoj smo na početku prozborili po koju. Njegova ženka, seljančura, ujedno je sve ono što će u navedenom, logično važiti i za njenog mužjaka, dakle sve navedeno i u dodatku koji sledi.
O ovoj pojavi ili bićencetu se vrlo često raspravlja, dugi niz godina traže se rešenja za pokušaj suživota sa istom ili anuliranje svih vrsta štete koju nanese pomenuta-i. Potrudila sam se da navedem (iz iskustva), po koji podatak koji bi nam mogao pomoći kako pre svega da prepoznamo ovo stvorenje bez upuštanja u razgovor ili, ne daj Bože, druženje sa istom. Seljačina ili seljančura ima izrazite vizuelne i moralne karakteristike. Vizeulne zavise iz kog kraja dolazi, po logici, moralne takođe. Način oblačenja, razmišljanja, životne navike, nevaspitanje njihovih mladunaca i izrazito odbijanje prihvatanja ičega što ima veze sa lepim manirima, obrazovanjem i pitomim suživotom sa ostalim kultivisanim svetom je doživotna tabu tema za iste. Još nešto je i najvažnije: seljačina se rađa sa izrazitom željom da se, po svaku cenu, dokopa grada bez obzira na posledice.
Evo, na primer, kako saznati da li u vašoj zgradi, soliteru (ma gde boravili) ima u blizini seljačine i njegovoe horde: dok u toku ručka ili tokom razgovora sa svojom porodicom u miru vašeg doma razgovarate o svakodnevnim događajima ili dok u tišini svog stana čitate knjigu, dakle ukoliko čujete fijuk sličan tomahavku koji proleće pored vašeg prozora (podseća na one zvuke tokom bombardovanja), ne britinite, nije raketa, nisu agresori, ali projektil jeste! Samo drugačijeg naziva i punjenja:"seljačka-tomahavk-kesa"! Da. Puna ostataka svega onoga što u punoj brzini pristigla seljačina, (sa svojom štrokavom domaćicom), bestidno katapultira kroz jedan od prozora sa zgrade ili solitera u kome ste vi, kao gradsko dete, navikli da živite u miru i za grad jasno propisanim higijenskim navikama i pavilima.
Ukoliko pokušate, naravno mirnim putem i smirenim tonom, koji, uzgred, opasno iritira seljačine, da objasnite kako za otpad postoje predviđeni objekti namenjeni za isti, spremite se za balavo prskanje argumenata direktno u vaš, do maločas, smireni izraz lica. Uz obavezno urlanje, (ne zaboravite, vaš sadašnji gradski komšija, do juče je čuvao volove, krave i po koje govedo, iz svog roda, te ima izuzetno, na proplancima izvežban, razvijen "glasovni aparat"), punim kapacitetom pluća upućuje vam čuveno pitanje:" Šta tebe briga šta ja radim, otkud znaš da sam ja!?" ( bez obzira što ste ih jasno videli, sa sve onim prepoznatljivim glavudžama kroz dobro poznati prozor).
Situacija u gradskom prevozu je još tužnija, ružnija, a većini nužnija. Ne sprdam se, ovome ste, priznajte, bili svedoci ni sami ne možete nabrojati koliko puta. Vonj zamaskiran cheap dezodoransima, urlanje već pomenuto, guranje, trčanje za praznim sedištem, kao kada bi na isto stavili komadinu najbolje slanine pa pustili u bus mačka držanog u podrumu bez hrane određeni period, a punog života taman toliko da poslednjim snagama naskoči na ponudu.
Zatim, oblačenje po poslednoj modi ("ej be bate, pa nije si ga kravuljčka u džabaki prodavana") uz tipično urlanje u mobilni telefon kao na krvnika pred egzekuciju.
Takođe, seljačia-e su one horde koje prečesto za slobodne, otvorene, obrazovane i elokventne osobe koriste izraz: "nema ti taj ni kučeta ni mačeta"! Kuče ili mače treba da predstavlja (valjda) pandan njihovom okotu, a ujedno zbog nemanja istog, pitanje iz ovog dubokomumnog stvorenja treba da zacrveni ili postidi pomenutu gospodu sa početka rečenice. "A što si ti sama a?", "Što ti, batko, nisi ženjen?", "Što vam ništa ne kmeči?", "Koliko vas ima?", "Šta radiš ti ?", (valjda želi da pita čime se bavite) i tako rafalno odvali gomilu apsurno-nevaspitano ( i kad se bolje razmisli: bizarno) umiksovanih " ne mogu da verujem" pitanja. To je odgovor. Ne mogu da verujem!? A onda, hvala Bogu i zdravom razumu, odgovor nekako dođe sam od sebe i sve reši: zato i postoji ( i u tome i jeste) razlika između gospode i seljačina!
Gospoda sebi ne dozvoljavaju da se valjaju po blatu ni u jednom segmentu svojih života, dok je seljačini rolanje u blatu hobi.
Na žalost, dođoše neka čudna vremena gde se nakoti više minusa nego pluseva, više negativnih nego pozitivnih, više nekulturnih nego načitanih, više majmuna nego lavova, više paora nego kraljeva.
Rado bih kuckala još, ali odoh da prošetam malo pored reke, da se opustim, pogledam svoj grad iz nekog lepšeg ugla i barem na trenutak zamislim kakav bi sada bio da se pridošla ili nadošla reka određenog "sadržaja" i "bića u pokušaju" nije slila u isti.
Za sve seljačine koje su pročitale ovaj tekst , (namamljene prvom reči sa početka istog), neka ne pene i ne potpiruju već urođenu crven u licu. Najbolji demanti svemu ovde otkucanom će biti ako počnete sa bacanjem otpadaka pravac u kontejnere, bez urlanja u mobilne uređaje i ljude sa kojima kontaktirate, čitajte nešto više i sažetije od deklaracija na salami koju kupujete, naučite da nikako nije pristojno + van je zdravog razuma, raspitivati se o tuđoj intimi (ukoliko osoba sama ne započne razgovor o istoj). Ne brinite se zašto neko nije u braku ili mu ništa ne "kmeči", možda su ineligentne osobe iz straha gledajući vaš primer, odlučile da žive slobodnim, moralnim i ono što vas najviše boli: lepim životom.
Oh, da, umalo zaboravih, dakle, mirnim životom bez i malo straha da će to što je zakmečalo jednoga dana biti kopija društvene većine, slika današnjice, ono što se pustilo niz vodu ili ponela voda kao i svaku kaku koja krene nizvodno, ni manje ni više nego njena premalenkost - seljačina...
Dušica M. Ognjanović
Sada idemo na seljaka: "seljak, reč koja označava poljoprivrednog radnika koji ima prebivalište na selu, a za život zarađuje baveći se poljoprivrednim aktivnostima, bilo na svom , bilo na tuđim imanjima". Ovo dobijate, (pa sada isti postupak kao sa početka), kada vas zainteresuje, opet po definiciji, šta i ko je seljak. Obično su u pitanju divni, vredni i dobori ljudi čija su vrata svima, koji su dobronamerni, uvek širom otvorena i čije se gostoprimstvo, dokaz pravog domaćina često i zauvek pamti. I sve je jasno kao dan u oba slučaja. I za selo i za seljaka.
Ali.. šta se događa kada vas zainteresuje kako da definišete seljačinu? Tu će nastati problem: seljačine nema u pojmovniku, ne može se definisati, (barem ne konkretno), sažeti u par redaka kao i sve ostalo čime raspolažemo ili viđamo u našim životima. Seljačina je stvorenjce poput vaškice ili narodski rečeno - uši. U prvoj fazi se uglavnom javlja kao gnjida, čime ujedno ispoljava i svoj budući karakter, crtu po kojoj će za života biti jedino prepoznatljiv. Sada sledi iznenađenje: seljačina je, verovali ili ne, poreklom upravo sa sela, one divne skupine prirodne blagodati o kojoj smo na početku prozborili po koju. Njegova ženka, seljančura, ujedno je sve ono što će u navedenom, logično važiti i za njenog mužjaka, dakle sve navedeno i u dodatku koji sledi.
O ovoj pojavi ili bićencetu se vrlo često raspravlja, dugi niz godina traže se rešenja za pokušaj suživota sa istom ili anuliranje svih vrsta štete koju nanese pomenuta-i. Potrudila sam se da navedem (iz iskustva), po koji podatak koji bi nam mogao pomoći kako pre svega da prepoznamo ovo stvorenje bez upuštanja u razgovor ili, ne daj Bože, druženje sa istom. Seljačina ili seljančura ima izrazite vizuelne i moralne karakteristike. Vizeulne zavise iz kog kraja dolazi, po logici, moralne takođe. Način oblačenja, razmišljanja, životne navike, nevaspitanje njihovih mladunaca i izrazito odbijanje prihvatanja ičega što ima veze sa lepim manirima, obrazovanjem i pitomim suživotom sa ostalim kultivisanim svetom je doživotna tabu tema za iste. Još nešto je i najvažnije: seljačina se rađa sa izrazitom željom da se, po svaku cenu, dokopa grada bez obzira na posledice.
Evo, na primer, kako saznati da li u vašoj zgradi, soliteru (ma gde boravili) ima u blizini seljačine i njegovoe horde: dok u toku ručka ili tokom razgovora sa svojom porodicom u miru vašeg doma razgovarate o svakodnevnim događajima ili dok u tišini svog stana čitate knjigu, dakle ukoliko čujete fijuk sličan tomahavku koji proleće pored vašeg prozora (podseća na one zvuke tokom bombardovanja), ne britinite, nije raketa, nisu agresori, ali projektil jeste! Samo drugačijeg naziva i punjenja:"seljačka-tomahavk-kesa"! Da. Puna ostataka svega onoga što u punoj brzini pristigla seljačina, (sa svojom štrokavom domaćicom), bestidno katapultira kroz jedan od prozora sa zgrade ili solitera u kome ste vi, kao gradsko dete, navikli da živite u miru i za grad jasno propisanim higijenskim navikama i pavilima.
Ukoliko pokušate, naravno mirnim putem i smirenim tonom, koji, uzgred, opasno iritira seljačine, da objasnite kako za otpad postoje predviđeni objekti namenjeni za isti, spremite se za balavo prskanje argumenata direktno u vaš, do maločas, smireni izraz lica. Uz obavezno urlanje, (ne zaboravite, vaš sadašnji gradski komšija, do juče je čuvao volove, krave i po koje govedo, iz svog roda, te ima izuzetno, na proplancima izvežban, razvijen "glasovni aparat"), punim kapacitetom pluća upućuje vam čuveno pitanje:" Šta tebe briga šta ja radim, otkud znaš da sam ja!?" ( bez obzira što ste ih jasno videli, sa sve onim prepoznatljivim glavudžama kroz dobro poznati prozor).
Situacija u gradskom prevozu je još tužnija, ružnija, a većini nužnija. Ne sprdam se, ovome ste, priznajte, bili svedoci ni sami ne možete nabrojati koliko puta. Vonj zamaskiran cheap dezodoransima, urlanje već pomenuto, guranje, trčanje za praznim sedištem, kao kada bi na isto stavili komadinu najbolje slanine pa pustili u bus mačka držanog u podrumu bez hrane određeni period, a punog života taman toliko da poslednjim snagama naskoči na ponudu.
Zatim, oblačenje po poslednoj modi ("ej be bate, pa nije si ga kravuljčka u džabaki prodavana") uz tipično urlanje u mobilni telefon kao na krvnika pred egzekuciju.
Takođe, seljačia-e su one horde koje prečesto za slobodne, otvorene, obrazovane i elokventne osobe koriste izraz: "nema ti taj ni kučeta ni mačeta"! Kuče ili mače treba da predstavlja (valjda) pandan njihovom okotu, a ujedno zbog nemanja istog, pitanje iz ovog dubokomumnog stvorenja treba da zacrveni ili postidi pomenutu gospodu sa početka rečenice. "A što si ti sama a?", "Što ti, batko, nisi ženjen?", "Što vam ništa ne kmeči?", "Koliko vas ima?", "Šta radiš ti ?", (valjda želi da pita čime se bavite) i tako rafalno odvali gomilu apsurno-nevaspitano ( i kad se bolje razmisli: bizarno) umiksovanih " ne mogu da verujem" pitanja. To je odgovor. Ne mogu da verujem!? A onda, hvala Bogu i zdravom razumu, odgovor nekako dođe sam od sebe i sve reši: zato i postoji ( i u tome i jeste) razlika između gospode i seljačina!
Gospoda sebi ne dozvoljavaju da se valjaju po blatu ni u jednom segmentu svojih života, dok je seljačini rolanje u blatu hobi.
Na žalost, dođoše neka čudna vremena gde se nakoti više minusa nego pluseva, više negativnih nego pozitivnih, više nekulturnih nego načitanih, više majmuna nego lavova, više paora nego kraljeva.
Rado bih kuckala još, ali odoh da prošetam malo pored reke, da se opustim, pogledam svoj grad iz nekog lepšeg ugla i barem na trenutak zamislim kakav bi sada bio da se pridošla ili nadošla reka određenog "sadržaja" i "bića u pokušaju" nije slila u isti.
Za sve seljačine koje su pročitale ovaj tekst , (namamljene prvom reči sa početka istog), neka ne pene i ne potpiruju već urođenu crven u licu. Najbolji demanti svemu ovde otkucanom će biti ako počnete sa bacanjem otpadaka pravac u kontejnere, bez urlanja u mobilne uređaje i ljude sa kojima kontaktirate, čitajte nešto više i sažetije od deklaracija na salami koju kupujete, naučite da nikako nije pristojno + van je zdravog razuma, raspitivati se o tuđoj intimi (ukoliko osoba sama ne započne razgovor o istoj). Ne brinite se zašto neko nije u braku ili mu ništa ne "kmeči", možda su ineligentne osobe iz straha gledajući vaš primer, odlučile da žive slobodnim, moralnim i ono što vas najviše boli: lepim životom.
Oh, da, umalo zaboravih, dakle, mirnim životom bez i malo straha da će to što je zakmečalo jednoga dana biti kopija društvene većine, slika današnjice, ono što se pustilo niz vodu ili ponela voda kao i svaku kaku koja krene nizvodno, ni manje ni više nego njena premalenkost - seljačina...
Dušica M. Ognjanović
Subscribe to:
Posts (Atom)
-
Ko o čemu... Ko o čemu, pa na razne teme: ko o čemu kurva o poštenju, ko o čemu rugoba o lepoti, ko o čemu jalova žena o vaspitavanju dec...
-
Kiša nikako da stane...volim je, svi već to znaju ali je ovo ona koja je pala u kombinaciji sa jakim vetrom što znači da ni kišobran ne pom...
-
Beše to jedan od onih dana čiji sati tako sporo prolaze da bi ste pomislili kako se samo vreme zainatilo da se vucara iz sata u sat do kraj...
-
Pre par godina u našo lepoj prestonici niste mogli kupiti makeup namenjen našoj populaciji. Uvoz se bazirao samo na proizvode namenjene Afr...
-
Joga časovi, brošure, kursevi : "kako sebi olakšati život", sastanci sa kvazi guruima u ruhu savremenih pametnjakovića koji vas d...
-
Pitaše jednom davno, jednog mudrog starca kojeg život nimalo nije mazio : " Šta ti je starče najteže palo : siromaštvo, bolest, neprav...
-
Krojačima, poslastičarima (ugostiteljima uopšte), priliče porudžbine. Nama , koji piskaramo, bilo koja vrsta "sugestije" šta bi i...
-
Tema koja je oduvek bila „gurana pod tepih“. O kojoj se ćutalo ili stidljivo govorkalo. Nikad ništa konkretno po pitanju iste. Navodno, sa...
-
Davnih je godina ovo bilo, onih godina pred rat kada niko nije hteo da prizna, (a svi slutili), da nešto teško, zlo, leluja u vazduhu. Crni...
-
Kako te? Evo , slava Bogu ja sam ok. Kad hoću pitam, odgovaram, kinjim, hvalim, zapažam, podjebavam, tugujem , radujem se, vozamo se međuso...