Wednesday, 6 January 2021

Ćup

Bila je ogromna da bi nam više bila od koristi. Sad se činila glomazna, više nekako hladna i prazna. A i prepuna uspomena. Svi uslovi da se u dvorištu zakuca čuvena tabla i angažuju agenti da ovo što je nekad bilo jedno i divno, sada podele na dva jednaka dela, kakva, pokazaće vreme. . .
Tata se ipak odlučio za poveći stan, mama, kao i uvek, sebi veći deo kolača. U ovom slučaju , predivnu kuću van grada. Divno imanje . . . 
Slagali su se oni, šta znam, meni su bili idealan par ali da je bilo tako ostali bi zajedno , zar ne? U ostalom,  u to neću da ulazim, da sam mlađa, možda bi me "rastavilo" na delove, srećom ili ne, odavno nisam klinka . . .
Ne treba mnogo vremena da shvatite da je ovde sve poput nje: kontradiktorno, toliko iritantno a opet nekako neodoljivo. Boje i oblici "brbljaju" poput nje. Skoro sve je ulaz u neki haos sa nestvarnim skladom i redom . . .
Deo , kao da sam u ogromnoj apoteci, sterilno i sve na svom mestu, nagli prelaz bez upozorenja ka drugom delu kuće: gomila indijskih štapića, asura, suvog cveća čudnovatih oblika i boja, "hvatač snova" koji se oglašava i bez daška vetra. Nakon razvoda, majka je sreću, adrenalin i sve ostale telesne potrebe , spojila u jedno zadovoljstvo zvano : putovanja po čitavoj zemaljskoj kugli a u šali nabacim da sve tačke , (pa i onu čuvenu), dodirne pravo u centar kupovinom svake avionske karte.
Milozvučno čangrljanje "hvatača snova", sa jeftinom kombinacijom metala i plastičnih školjki, podseća me da ove dane iskoristim na  najbolji mogući način. Idila van gradske vreve.
Oduvek sam se pitala kome li pripadaju one kuće iz magazina sa lux enterijerom? Onim besprekorno okrečenim verandama sa foteljama i stočićima od pruća. Upravo sedim u jednoj od njih. Veranda kao iz bajke a na pletenom stočiću od ratana, čaša hladne limunade sa kockicama ananasa i listićem mente (moj "specijalitet" ). Pravim se važna na tuđem imanju. Da, kako bilo, mama je vlasnik i Bog sami zna koliko puta mi je naglasila da bi volela da dođem njoj, radim iz jedne od soba, ili sa ove verande, kada već mogu no . . . Realno, ništa od ovoga nije moje - moje, onako kako bih ja volela da to bude ali, ko zna, možda i prihvatim predlog . . . 
Čini se da će ovo lepo imanje uskoro okupati kiša, vidim po oblacima koji nailaze, što znači da bi bolje bilo da ubacim ove jastuke, čašu, pikslu i sav arsenal sa verande , dok  se ne poigra priroda  njima kovitlajući srču svuda zadajući mi bespotrebni zadatak više . . . 
" Kako urediti svoj dom". Glatke korice magazina sa gomilom slika nekih domova poput ovog. Nijedna slika ni nalik mom. Čuj : "Kako urediti svoj dom" svakako nije filozofski namenjeno pitanje nekom poput mene ko živi u nešto više od skromnih tridesetak kvadrata.
Lije napolju kao ludo. . .  Ima li išta lepše od letnjeg pljuska? Otvaram staklena, široka vrata i namerno puštam da kapi kiše prskaju pločice i svojim glasnim zvukom nadjačaju televizor. 
Zove tačno kako je kazala i eufoičnim glasom saopštava da se dobro najedem, uživam barem upola kao ona i vrišti u slušalicu kako me voli. Pitam se, na pola poražena, postojili realna mogućnost da mlađa penzionerka ima više poleta u glasu od mene . . . Ovo je bio izgleda još jedan ludi dan na plus četdeset koji ljudima tog doba, osim pretnje sunčanicom, dodaje i onaj efekat euforije sa rupom bez dna . . . 
Ćaskamo nasmejane, podnosim raport šta je dovedeno u red tokom dana i smelo pretim kako i nju čeka isto po povratku samo li je se dočepam na šta kikotom odgovara : "Samo se nadaj!"
Traljavi zvuci sambe u pozadini, zvuče kao podsetnik da je , nekim čudom, došlo vreme da ćerka pusti mamu u dobar provod sa punim poverenjem . . . 
Film koji sam gledala stotinu puta. Pokušaću sto i prvi da vidim izaziva li iste emocije kao prethodnih stotinu, da kojim slučajem nisam zaboravila dijaloge ili jednostavno da sprovedem lični eksperimen usmeren direkno ka dokonoj devojčuri koja, trenutno, ne zna šta bi sa sobom. . . 



Ove kutijice sa gomilom kamenčića, ogledala šarenih ramova, perle u milijardu boja, kič na sve strane. I red slonova, drvenih, sa zlatnim sedalima, mada fino rađenim za nešto što stoji tik uz ulazna vrata. 
Televizor i kiša se nadmeću dok mi pažnju privlači ćup koji sam unela danas sa verande pre kiše. Skoro nešto šarenije i (da mama ne čuje ), ružnije nisam videla. No, možda je njoj jedan od dražih komada, zato se baškari večeras samnom pod istim krovom. Malo smrducka, iskreno, iznutra, no, eto mi prilike da, "kupajući ga", sutra ubijem malo vremena.
Košmari su me mučili celu noć ali na to ne obraćam pažnju jer ih se nešto i ne sećam detaljno a ovo nestvarno imanje  , tropski dan i punjenje mojih baterija, ne može poremetiti ništa.
Radio pojačan taman toliko da me podseti na dane kada je mama uzalud kucala na vrata sa ne izgovorenom molbom da imam samo trunku milosti. Crevo sa ledenom vodom, dobar je partner, strpljivo podnosi sva moja slučajna gaženja. Pevam, perem, uživam, ćup blista i više nije tako ružan a sebe hvatam kako vrištim od sreće u ovom predivnom letnjem danu i čistim srcem mašem Suncu  . . . 
Još koji dan i majka se vraća a plašim se, ili nema potrebe, da se više nego brzo, navikavam na ovaj lux i ukoliko ostanem da pomognem pri raspakivanju duže samo jedan dan, ideja da radim iz neke od ovih soba ili ove verande, činiće se kao pun pogodak!
" Hvatač snova" kao da je poludeo. Daška vetra nema a on zvecka kao da je poludeo. Tačnije, živ i poludeo. U svom očaju ustajem iz meke postelje da, priznajem ali tako je, proverim da kojim čudom, ovaj primerak nema baterije. Znam, čuj , " hvatač snova" na baterije ali razumite . . . 
Okrećem, naravno, nema mesta za baterije a ni za ovakvu reakciju jer može biti da sparna noć bez daška vetra čini svoje. Ništa što jedan klik klime neće popraviti ka dobrim kulisama za još bolji san . . . 
Ustala sam kao neko ko je radio tri smene u nadubljem rudniku dijamanata. Tek sada, posle par dana, obraćam pažnju na zavese u kuhinji. Krem žute sa sitnim tufnicama, dvema mašnama svaka, po na osob, vezane sa strane. To su oni momenti kada podsetim samu sebe da mama ima ukusa i da ne greši baš uvek. Tišina. Čujem kako mleko u činiji rastvara na sitne mrvice svojom toplotom i vlagom, hrskave, čokoladne kuglice koje su zamena za doručak koji je trebao biti mnogo ranije.
Slasni ukus čokolade i mleka vraća me u dane kada smo u nekoj sličnoj i većoj trpezariji, smehom započinjali svaki dan . . . Bože ružnog li ćupa, povlačim reč, čak i ovako opran je odvratan i pitam se gde je mami pamet kada nabavlja ovakvu starudiju . . . 
Oko podne, čitajući na omiljenoj verandi jednu od ponetih knjiga, začuo se telefon i sigurno, da i nisam čula, znala sam da je vreme da mama najavi svoj dolazak . . . 
Srećna je i to mi je najvažnije. Veza je malo lošija za razliku od prethodnih dana ali važno je da jedna drugoj čujemo sreću u glasu. Podnosim još jedan raport sa potvrdom da je sve u redu ali i pitanjem koje je bilo jače i od mog smeha : " Mama, gde si ga našla, molim te! Jel me čuješ?! Kažem, gde si ga našla? Halo!!? Mama!?? Eee, dobro , čuješ me, slušaj: ja sam ga unela u kuću one večeri kada je bilo nevreme, stavila sam ga pored tv-ea, jel me sad čuješ? Kako nemam ja nikav ćup!? Mama , mama halo!!?"
Knjiga na verandi čeka na istoj stranici, ja sa osmehom u mislima dajem sebi za pravo da dovršim majčinu ne izgovorenu rečenicu : " A zašto tebi mlada damo, toliko smeta moja dekoracija, i nemam ćup gospođice, to je vaza!"
Te večeri, pred sami majčin dolazak, večera je bila posebno ukusna! Šta bi većina pomislila kada bih naglas mljacnula i priznala da je nekada tako slasno jesti sam! Bez manira, pažnje da li će ti neko zameriti u onom trenutku razmene oduševljenja između zagrizle teksture i ukusa koji se oslobodi baš kad svako čulo čeka i moli za još.
U uobičajeno doba, majka zove i do u detalj najavljuje vreme i let kojim stiže u svoju oazu. Nije mi promakao kikot i mamina opaska " da nikad nije kasno". Na moje pitanje na šta konkretno misli, odgovara sa : " Ma ne kažem to ja dušo, već Roni !", čujem onaj grleni smeh koji sam davno ostavila u srednjoškolskim hodnicima kada mi se prva simpatija javila u prolazu. Shvatam da ćemo i te kako imati o čemu da pričamo kada dođe . . . 
" Dušo, slušaj me, nešto mi je ceo dan u mislima tvoje pitanje. Vidi mila, ja nemam nikakav ćup. Kako misliš vaza? Ni vazu te veličine sigurno! Šta kažeš? Ne, dušo veruj mi, nemam ništa slično u svom posedu. Slušaj me, jel me čuješ? A, ok, ok  . . . slušaj, malo me to brine, ne znam otkud to zaista? Ajde pogledaj nadzorne kamere jer nema šanse da je neko to mogao uneti, jel me čuješ? Dobro, dobro, ne preterujem. Hajde ,vidi to dušo pa te zove mama za par minuta, ok? Ljuuubim!"
Čime se ona opteretila, da li je moguće!? Ona izmami osmeh na lice iz najmanjih sitnica! Neverovatna je! E sad, nisam neki maher za ova digi sranja, srećom , skoro sve radi na istu foru, okolo naokolo ili nazad, u ostalom isti princip. Da vidimo . . . dan pre maminog odlaska, nema, premotavam dalje nema, šta je bre ovo, stvarno ga . . . a ne , evo ga! Čekaj, ovo je dan kada sam ja došla! Stoji na verandi! Ne kapiram, niko nije ulazio, ne kapiram . . . 
" Dobro veče . . . "
Skamenjena ! Ili umišljam ili . . . 
" Rekoh : dobro veče, gospđice  . . . "
Bol. Osećam tupi bol i oduzetost udova u isto vreme. Okrećem se sporije od vremena koje lebdi u nekom košmaru: u polutami, visoka , tamna silueta, stoji naslonjena na zid.
" Ko si ti!? Kako si ušao, ne kapiram! Napolje ili ću sad . . . "
" Šta? Ili ćete šta? Vidite gospođice, posmatrao sam i ja vas pomno ovih dana i mogao bih , takođe, na osnovu vaše spoljašnjosti i ja doneti sijaset zaključaka , no, malo umivanja svakome može dati neočekivano novo ruho, zar ne? Dozvolite da dodam : imate zaista predivne, nežne ruke. O da, hvala na umivanju . . . "
" Gospodeee!!Maaamaaa !!!!!!"
" Mila, non-stop se uključuje sekretarica! Slušaj me, momentalno to izbaci iz kuće jer ne znam o čemu se radi ni šta je to, sigurnije je dok ne dođem jesi li me čula! Haloo!! Halo!! Mila, brineš me, milaaa!!? "

Dušica M. Ognjanović








Monday, 4 January 2021

Nakaza

 Kažu da ne pamte tako jaku zimu. Vejavica je trajala danima, snega napadalo da zatvori ulaze većinom trošnih kuća. U jednoj od takvih, rodio sam se i ja. Izlazio je samo ko mora : stočari da nahrane stoku i oni koji su jednostavno morali van. Babica je prtila po snegu više od sata kako bi pomogla mojoj sirotoj majci da dođem na svet. Više od zavijanja gladnih vukova, te večeri fijukao je i zviždao vetar koji je koristio svu svoju snagu da se u ime cele prirode , posprda onome što je babica te večeri uzele na ruke : meni.

"U snu se ne snio!", "Bože oprosti, moja ti, šta si ovo Bogu zgrešila!?" - tako me je dočekao svet. Gadne, velike glave sa kvrgama, zečije usne ,takav sam bio. Takvog me majka nosila, rodila i čuvala. Jedina toplina i ljubav koju ću osetiti za čitav život, bilo je tih sedam godina. Meni premalih, njoj i previše. Oca mi niko nikad spomenuo nije, niko nam nikad u kuću dolazio nije. Sam. Sam samcijat. U školu išao nisam. Štedela me majka koliko je mogla ali za ovakvog kakav sam, poštede nema. Dali su me u neko selo, starom paru koji nemaše deca, da im budem od nekakve koristi u poslednje dane. Odrastoh kolko- tolko. Od radova poljskih, dobih snagu. Mali, jak i nakaza. Tako su me zvali. Šta je priroda telesno uskratila, nadoknađivao sam umom. Tu sam bio jači od svih svestan da sam kažnjen još jednom kaznom: ko će da sluša nakazu . . .

Uz pomoć seoskog grobara, u jedno kišno jesenje jutro, pokopasmo prvo oca. Te kiše su se pretvorile u prve snegove kad u novu raku stavih majku. Dvoje starih koji su mi bili uteha u ovo malo jadnog života. Uteha, jer sam imao krov nad glavom i nešto hrane da nisam morao prositi za hleb. Kako sam živeo stvarno, ako istinu do kraja ogolim, neka kažu moje molitve koje sam noćima izgovarao, moleći, da im Bog oprosti što mi i ovako nakazno lice, nekakvom mržnjom i surovim rečima, umivaju suzama. Opet, praštam im sve jer odraz koji jednom videh u bistrom potočiću u blizini kolibe, i mene samog kamenom bačenim u vodu, nagoni da oteram ono što videh.

Sam i samcijat po poslednji put. Više nemam ni kome ni kud. Lego sam na stari zemljani pod pored malog, ugaslog ognjišta. Neka zaspem i ako ima pravde, nek se ovakav kvrgav i nakazan, i ne probudim. Za druge, srećne, to je najveći strah, za ovakve, najveća sloboda. Hoću li umreti, pitao sam sam sebe plačući i stežući pesnice drhteći na podu puste kolibe. Hoću li već jednom . . . 

Probudilo me snažno lupanje po daskama. Trošna vrata neće izdržati nove udare. Ukočen, prestravljen i duboko razočaran što opet čujem i što sam živ. 

" Otvori ako ima nekog! Smrznućemo se!!"

Njištanje konja i žamor glasova, najaviše nezvane i neznane, nikad primane goste. " Otvori ako nekog ima! Nećemo vam ništa, posmrzaćemo se! Otvorite ako ste ljudi!! "

Prvi put neko mi kaže "ljudi". Kaže: " ako ste ljudi". Ne kažu : "nakazo otvori". Oduvek sam bio "ljudi". Neću da se iko smrzne, otvoriću ali šta će biti kad me vide?

Otvorio sam vrata i začuo tišinu. Čovek ispred mene. Licem u lice. On i ja. On normalan i ja . . . Sećam se da sam kroz neku maglu, koje nije bilo osim u mojim mislima, video još nekoliko ljudi, konje koji su mrdali glave gore - dole i nekoliko vreća na smrzloj zemlji. Valjda je tako bilo.

"Au . . . jesi li ti samo u kolibi, ima li ko s tobom?"

Klimnuo sam svojom kvrgavom glavom. 

"Ima li tu vatre u tom grobu, da se ogrejemo malo pa ćemo dalje, posmrzaćemo se?"

Otškrinuo sam vrata. Još malo i malo više. Ušli su. U moj hladni grob, kolibu i život.

Sa cirkuzantima cirkusa Brutka, prvi put u svom nakaznom životu, bio sam zahvalan što sam, verovali ili ne bio živ. Osim krova nad glavom, malo više od hleba i još po nečeg, naučio sam da pišem a dobio sam i slavu! "Aaaaa saaaadaaaa, Čovek zec, kvrgavac iz Bojkonska!" I aplauz! Cika, vriska urlik i radost što vide mene. Nakazu! Važni, što za malu metalnu kovanicu, svakim pogledom na mene , vide koliko su imali sreće. Po koja metalna, pride, odskoči o moje kvrge, čukne glavu, te požurim da pokupim svoj mali bakšiš, amanet od neba za moju muku. 

Šatra je uvek bila puna. Nikad narod da se nasiti muke, jadnih klovnova , tuđe rugobe i sramote. Ljudi . . .

Malo po malo, dođe i vreme da se predahne. Svaki cirkus, selio se iz mesta u mesto, pa moraše i ovaj. Ono što sam znao o ljudima još od malih nogu, teralo me na plač ali saznanje šta ljudska duša može, srce želi a um ispuni, postavi me na granicu. Granicu da ovoga puta, samom sebi vrištim : NAKAZO!



Prvi put je prolazio kad su šatre bile tek gomila stare. šarene tkanine pune zakrpa. Naočit, dobar, čist. Sve ono što ja nikad nisam bio. Pomagao je svima pa i nama. Najviše oko studene, čiste vode, koju nije bilo lako naći. Jegor Korzakov . . .

Danima su cirkuzanti, jedan ,pa drugi, nestajali u sred varoši. Odlazili bi nekud, svaki dan, donoseći nešto novo : te svečano, skupo odelo, cipele , mirisno ulje za kosu, te cilindar od najfinije svile, mašnu. Spremali su neko veliko slavlje. O tome ništa nisam znao, a kad je sve krenulo, pokazalo se da moj izgled ne odudara od moje duše . . .

" Da i mi nešto fino uradimo za našeg Jegora, šta kažeš Nakazo?"

Smeh, tu svirku, njegovu sreću, glas, ne zaboravljam. Toliko vremena a prošlo nije. Vreme je varka jer da nije, ovo bi prošlo. Odavno. Ono kako peva, poskakuje, vatra što ga obasjava. Jegor Korzakov. Sam , srećan , među nas cirkuzante. Jegor Korzakov. I neki nemir. . .

Sećam se Meseca. Sijaše jako, ko neko oko što gleda, opominje da ikako može, vikalo bi na nas. Vino je činilo svoje , đavo pomagaše iz sve snage. Obukosmo Jegora u fino odelo, nazusmo ga, urediše mu kosu, cilindar na glavu. Gospodin kakvog u varoši ne videše! Uzesmo ga ispod miške i odvedosmo. Pravo pred kuću bogataša! Čekasmo da svane, pa da vidimo šta će i kako će. Otvoriše se vrata i prepade se siroti Jegor!

" Opet ste se napili gospodine?" - sluga uze Jegora pod ruku, a ovaj zavapi :

" Oprostite ja, ja ne znam šta radim ovde, otkud mi ovo?!" - čupaše skupi prsluk sa sebe.

" Ne brinite gospodine, dešavalo se i ranije. Uđite u svoj dom."

Uvede sluga Jegora u bogatašku kuću i za taj dan beše gotovo. . . 

Sluga kuće bogataša, beše u dosluhu s nama. Dadosmo mu velike novce, po koji zlatnik i mnogo pretnji, da zadrži Jegora do sumraka, kako zna i ume, napije ga ponovo, a onda se đavolji naum nastavljao. Dođosmo po Jegora koji jedva beše pri pameti od silnog pića , tek toliko da ni ne oseti da je ponovo među cirkuzante.

" Šta je ovo Majko Sveta! Gde sam , pomagajte!!" - vapio je nesrećni Jegor.

" Šta bi s tobom? Ti prespava dobrano! "- grohotom smo ga bodrili da priča šta ga muči.

" U kući bogataškoj , sanjam bio sam! I evo, ovako, kao, java da je! Kažem, Bog s tobom slugo, ovo nije kuća moja, ne znam kako sam tu a on veli " Gospodaru, pa ovo je tvoja kuća!" Zavapih opet nije, svim ti se kunem, on mi dade nešto da popijem, da me umiri i tad se probudih kod vas!!"

" Eeee, fini su to snovi Jegore al stvarnost ti je ovo!" - pokazasmo mu rukom na prazno polje a koji sat kasnije, kad siromah zaboravi šta ga je snašlo, počesmo ponovo.

Odvedosmo ga pred prag bogataške kuće, i sve Jovo-nanovo! Kad više nemaše kud, sluđen po ko zna koji put, posle ko zna kolko dana, među cirkuskim kolima i sklopljenim šatrama, zavrišta Jegor : " Majko moja mila i nebo, ljudi, nek me neko spasi! Majko mila i ljudi, ima li vas!! Ko sam ja!!? Ljudi ludi, ljudi ludi, luuudii!! Majkooo!"

Krici Jegora Korzakova, parali su nebo! Polude Jegor koga pustismo da luta sokacima, kidajući odelo sa sebe vičući : " Čas ovo, čas ono, čas imaš , čas nemaš!! Majkooo, ljudi ludi, ludi ljudi ,ko sam, što sam!!!?"

Sluga bogataške kuće, kad ču za ovo, nemaše mira od savesti i ode pravo kod žandara da okaje greh do neba i potkaza nas sve redom!

" Nakoazo, jel gotovo?"

" Evo, završavam gospdine. Molim vas , još samo par redaka!"

" Ajde, i ovako nemaš kud mimo na vešala. Čeka te družina, da žonglirate zajedno, kvrgavi."

Kvrgavi. Nakaza. Ono. . . Ne biva ništa slučajno. Ni životi, ni lica, ni ljudi. Da mogu da vratim ono čega više nemam : vreme. Da obrišem gumicom onu snežnu noć, da babici  zatrem put, majci skamenim srce da "ovo", ne bude ono što jesam. Da mogu da vratim vreme da ka . . . 

" Ajde Nakazo, dosta je bilo pisanija! Polazi!!"



( Galej Davidenko "Nakaza", pogubljen je u zatvru Andrukovo, Varškoj,  1934 godine)


Dušica M. Ognjanović