Saturday, 5 October 2024

My dear readers

 first of all, I want to thank you for remaining faithful to my work all these years. I am glad, and indeed, my heart is full of joy, when I realize from your emails, how much they mean to you and how much my new stories intrigue you.

 Each of them has its own "history", background and the most important thing: each is written with a special emotion!

Where there is emotion, there is also love, but above all, respect for all of you who, as I said, have been following my every written movement for eight full years, every day.

Much love to all of you and enjoy the stories that follow . . .

Yours

Dušica M. Ognjanović



To a forest dweller

 " You are my first . . .

and, i dont mean my first kiss,

or my first relationship

or my first " i love you" . . .

You are the first person

who makes me feel like i am enough

and the first one to the show me 

what " i love you "

actually  means . . . "




Tuesday, 1 October 2024

Venčići sa čokoladom

 Sećam se da je lila kiša. Dva dana za redom. I to jutro kad sam otišla po Milanku, padala je poput mokre zavese. Iz daleka sam je prepoznala: skupljena poput starice , na staničnoj klupi sa starom teget Adidas torbom i dvema belim kesama koje je stezala pod ruku. Znala sam . . . u njima su bili pokloni za mene, ono najvrednije i nabolje što su imali : kajmak, sir i sušeno meso. Došla je na molbu Rajka i Milene da ostane kod mene i potraži neko bolje sutra. Školu je završila ali posla u selu za nju nije bilo. I ako sitne građe, bila je žilava i mogla se nositi sa svime što je potrebno za rad na selu, baš kao i druge seljanke ali je otac bio bolećiv na nju. Molio je Rajko, čini mi se i više od Milene i pristala sam . . . 

Smestila sam je u finu sobu. Prostranu, modernu i lepu. Sušta suprotnost od malog seoskog sobička iz kog mi je došla u goste ili boravak. Nije bilo muke sa njom. Kako bi i bilo? Učena da od malena bude tiha, poslušna i od koristi. Pamtim dan danas, kako je zadivljeno gledala gomilu ploča i kaseta i prvu mini liniju kao da gleda u svemirski brod. Zastakljenu, sa pločama sa strane, nazvala je "vitrina sa muzikom". " Jeste, vitrina sa muzikom. . . " - rekoh i setno se nasmejah toj prostodušnoj, seoskoj opaski . . . 

Zaposlila sam je brzo po dolasku. Radila je u cvećari teta Rade kojoj je moja mama i pomogla da otvori radnju. Usluga za uslugu, kako u životu sve i funkcioniše. Za Milanku sam garantovala da će biti pošten, dobar i vredan radnik. I bila je. Cvećara je dobila novo ruho, miris svežeg cveća , upletenog u venčiće sa bombonjerama, beše tada ogroman novitet i prodavalo se kao ludo. Milankin "izum" a gazdarica Rada zadovoljno je trljala ruke i, priznajem, davala je i dobru platu. Ubrzo je došlo vreme da je  Milanka mogla slati svojima koverat, a za uzvrat, stizali su paketi, kako njoj, tako i meni: predivne pletene stvari i sir čijeg se divnog ukusa i danas sećam . . . 

Malo po malo, Milanka je postajala urbana žena. Trudila se svom silom da pripada mestu gde je stigla i istim takvim silama da nikad ne zaboravi odakle je došla. Očeve reči da nikad ne zaboravi da mora ostati pošteno čeljade, za nju su bile svetinja.

O Predragu je počela stidljivo, jedne nedelje uz kafu, dok smo pekle lenju pitu. Kroz priču saznah da je iz ugledne porodice advokata, i ako Bog da, još par ispita, advokat će biti i njen Peđa, kako mu tepaše. Upoznali su se u cvećari kada je sestri kupovao cveće za rođendan. Dopala mu se Milanka, svraćao je i bez povoda i malo po malo, stupili su u ozbiljnu vezu. 

Jedne večeri, davao se kviz koji nismo propuštale. Imalo je na stolu uvek svega: ili sveže domaće pite ili kolača. Navika koju sam ja volela a ona održavala. U sred pitanja voditelja samo joj izlete:" Ja se udajem." Odmah mi se pred očima stvoriše Rajko i Milena! Osetih kao da ću ja biti kriva  ako se o ovome ništa ne zna, ako ih ponesu emocije , mladost i zanos, možda dete je na putu . . . vrtelo mi se kao na ringišpilu!

Ugasih televizor i videh da nije šala.

" Ozbiljna sam Biljo. Volimo se, nema tu šta više. Sutra idem kod njegovih na ručak, što se kaže da me vide i da im Peđa kaže za nas. Da se uzimamo."

Pitah znaju li njeni , ona, šturo izusti "da im je nešto slično nagoveštavala u pismima."

Oka nisam sklopila a i njoj verujem da nije bilo bolje jer sam, pre odlaska na počinak, držala govor o mnogo čemu što možda nije trebala, smela, navodila da je sve možda i prerano, kako će je prihvatiti . . . svega je tu bilo. Trajalo je dok nisam , slušajući samu sebe, shvatila da zvučim kao njen staratelj, što nisam bila, i nesvesna činjenice da je predamnom mlada, punoletna žena koja sa svojim životom, po zakonu i pravdi, može da radi šta hoće. Razišle smo se, svaka u svoju sobu, zamišljene i sa nadom da ni jedna od nas ne greši . . .

Ujutru rano, povela sam je na frizuru kako bi u podne, na ručku blistala. Devojački stas divno je nosio cicanu haljinu a ispod ruke, ko prava damica, nosila je lakovanu torbu koju je od mene pozajmila za taj dan.

Do stana u kom smo živele, vodilo je desetak stepenika. Sećam se, zastala sam ispred vrata da izujem obuću i učinilo mi se da sam čula tiho jecanje. Naslonila sam glavu na vrata i jasno čula kako Milanka, kroz tihi jecaj, doziva Rajka!

Ušla sam polako . . .Milanka, raščupane kose, otekla od plača sedela je na kauču. Pred njom je na stolu stajala moja lakovana tašna a na jednoj strani sobe jedna cipela, put terase, podalje, druga. Taj pogled neću zaboraviti dok sam živa!

" Moja Biljo, kako me obrukaše! Biljo sele, kako me Peđini obrukaše!"

Kroz priču saznah da su je ismevali dok je ručak bio u toku. Posle, dok se služila kafa, kada se pitalo i pričalo o poreklu, mestu odakle je, koje fakultete i škole je završila, bilo je nepodnošljivo!

" Kaže meni majka njegova:" Ju, Peđa, zar je ovo seljače tvoj nivo!  Pa je li on na to spao, pa kako će za Slavu da me pokaže pred rodbinom! Ma, šta joj je na usta došlo rekla je! A on!? Slovo prozborio nije da me odbrani!! U sve mi se kleo, Biljo moja, da me voli ko oči u glavi!"

Znala sam da će tako biti. Pokušavala sam da joj kažem, da joj nagovestim, da je pripremim ali nije vredelo. Pitah ono čega sam se najviše plašila:

" Da ti Milanka nisi trudna?"

Tišina. Samo potvrdno klimanje glavom i šok! Zidni sat kao da se svojim kucanjem, rugao obema . . . 

Predrag nije ni pokušavao da ponovo stupi u kontakt sa Milankom. Dani su prolazili. U cvećari je radila dok stomak više nije mogao da se krije. Korpe pune cveća više nije mogla da ređa po podu i da ih nosi. Teta Rada iz cvećare nije saznala pravi razlog Milankinog odlaska ali je naslućivala.

Sećam se, pozvala me par dana kasnije u cvećaru da mi nešto da. Bio je to podeblji koverat sa Milankinim , više nego pošteno zarađenim platama i jedan drugi, odvojen, sa dva balona i crtežom pačeta. " Nek joj se nađe. Valjaće joj. Ja bih volela da bude dečkić, na oca lep." - rekla je teta Rada uz blagi, umilni osmeh pun saosećanja i nade.

Milanka se porodila tačno dva dana pre Nove Godine. Rodila je devojčicu. Čula sam od sestara da je bezbroj puta pokušala da kontaktira oca ali, kako je jedna od njih čula, sa druge strane žice, jasno se čuo muški glas koji je vikao. A Milanka je , spuštene slušalice ponavljala:" Kaže, ostavi nas na miru seljanko. Zamisli, kaže mi moj Peđa seljanko."

U stanu je uglavnom vladala tišina koju je samo povremeno prekidao tihi bebin plač. Mala Jasna , bila je mirno detence, jedva čujno, kao da je bila svesna koliki je višak u majčinom životu. 

Molila sam Milanku da ostane, preklinjala da ne ide u selo, podsetila šta će narod reći i kako će teško sve pasti njenim roditeljima kada je vide sa detetom o kojem im nije ni slovo javila. Bila je neumoljiva.

Dan kada je odlazila sa Jasnom, bio je istovetan danu kada je stigla: kiša, kiša i samo  kiša . Na stanici nije bilo puno naroda. Odlazni peron iz grada bio je gotovo prazan. Nismo se dugo opraštale. Nije Bog zna šta, ni imalo da se kaže. Znalo se sve. Barem sam ja naslućivala još one nedelje kad smo pekle lenju pitu i kada sam prvi put čula za advokatsku porodicu i momka kojeg je neizmerno volela.

Mahala mi je polako, umorna, zavaljena u sedište sa detetom u naručju sakrivena iza sive zavese autobusa koji je vraćao odakle je krenula puna snova i nade za boljim sutra a vraćala se kao tužna, poluprazna krpena lutka.

Čika Rajko i teta Milena nisu nikad više pozvali. Od Milanke nije bilo ni slova ni glasa. Pitala sam kod ljudi koji su ih poznavali i uvek je bilo isto: niko, navodno, ništa nije čuo ni znao. I sve tako u krug, do dana dok nisam srela cvećarku Radu . . . 

" Onaj njen, ostavio neke nekretnine maleckoj. Ćerkici. Ovde, gore, izviše cvećare. Boga mi, poveći stan i lokal neki za štampanje knjiga. Biće bogata curica, Bogu hvala. On se čuo sa pokojnom Milankom, Bog da joj dušu prosti, malo pre nego se ubila. "

" Molim!!?"

" Ti ne znaš!? E moja Biljo, ubila se jadnica kad je otac išamarao pred celim selom a malu nazvao kopiletom. Majka branila, plakala, ćuti . . . ne daj Bože nikome. "

Jasna danas važi za jednu od najpoznatijih izdavača. Možda ime nisam smela da pomenem, pomislih, ali ako je ona pristala, evo pišem. Cvećara stare teta Rade više ne postoji. Na njenom mestu, danas  je poslastičarnica koju je otvorila Jasna. Specijalitet: cvetni venčići sa čokoladom. U sećanje na Milanku . . . 

Dušica M. Ognjanović







Monday, 30 September 2024

Kap po kap . . .

Miris borovine . . . svež vazduh, priroda u svom najlepšem izdanju i još uvek neiskvarena i hrana i ljudi. Odmor od svega i svakoga. Najviše od sebe same. Umorni od drugih postajete "naelektrisani" negativnom energijom pa kao emotivni vampiri, ne valjate ni sebi, ni drugima. Zato je najbolje otići. Na par dana, nedelja (ako je moguće) , da se negativno "razloži" u nepostojeće i kao takvo zameni ili vam napuni baterije čistom i novom energijom. Ovo govorim iz svog ugla jer iz tuđeg niti mogu , niti smem ali verujem da se slažete. Šetnje po borovim šumama i miris vazduha koji šire oko sebe, nema cenu. Mir. Ptice nešto dogovaraju ili glože među sobom. Veverica zastade , podalje, pogleda me . . . pobeže. "Upadam" joj na teritoriju, prgava je i oprezna , baš onakva kakva sam i ja kada se desi isto. Sa izuzetkom da ja ne bežim. Ali ovo malo, okato bićence sazdano je da brzo šmugne. Možda i ona bije svoje slavne bitke za po koju hrpicu oraha ali o tome, na žalost, ne znam mnogo. Otići ću do pijace, jezera, idem gore malo da "potegnem" uzbrdo po ovom čistom vazduhu jer u gradu, (osim u snovima), za te aktivnosti nemam prilike. Pričaću sa meštanima, gledaću babe kako pletu džempere i vezu koješta, pitaću starine kako ide i život i rad u polju . . . Planiram da ovo vreme, koliko ću ostati u ovom raju, iskoristim što bolje pre povratka u "gasnu komoru" u koju provincijalci tako žure i nikada mi neće biti jasno zašto? Kome i čemu ? Još manje će mi biti jasno kako se gotovo preko noći pretvorim u čudovište i ne pokazujem ni delić samilosti prema tim istim pridošlicama kada mi se posle određenog vremena, sa suzama u očima, počnu žaliti kako su napravili životnu grešku dajući biser za oblutak. To i budala vidi još na prvi pogled kada sagleda lepotu prirode od koje toliko bežimo a koja nam toliko toga daje za uzvrat.


Primetih tako jednog dana , imanje kao iz bajke. Preko nečega nalik mostiću , stajalo je nešto što takođe ne beše baš jasno definisano : ličaše na ambar ali ne beše to. Ispod, reka se kretala svojim užurbanim tokom. Procenih da beše snažna i bistra. U blizini, s leđa, ugledah jednog od meštana koji me po izgledu, podseti na odraslog Tom Sojera: stari teksas kombinezon, štap u ruci i pas kraj njega. Htedoh da ga upitam šta je to, čemu služi ta čudna kombinacija "ambara na mostu", (zvuči kao čardak ni na nebu ni na zemlji ali bi tako), kad se prilika sama okrenu, pozdravi me i upita koga tražim ?! "Nikoga posebno" - odgovorih. "Iskreno, jedna sam od onih gradskih izbeglica što s vremena na vreme na izričitu zapovest pluća i ostalih vitalnih organa , hitno krenu ka ovakvim predelima. Pitam koga stignem gde ima dobrog sira, kajmaka . . . iskreno, željna sam domaćeg soka, slatkog. Hoću da vidim kravu i konja, ni kokoška me ne bi naljutila da je sretnem ! " - spontano odgovorih i dobro nasmejah "Tom Sojera" -  "Idi tuda . . ." - pokaza mi niz put  - "šetaj de oćeš i diši dok možeš! " - nasmeja se ponovo." Odakle si ti lepojko ?" Odgovorih.  "Aaaa . . ." - otegnu uz zabrinut izraz lica (i potpuno ga razumem) -  " tamo se Bogme teško diše, čujem žale se svi vaši kad dođu! Diši, šetaj, najedi se kako valja i drmni koju ako oćeš dok si kod nas! "  "Da, kako ne, hoću, hvala Vam" . Baš sam mislila da kupim flašu domaće, seoske rakije i da dobro nategnem! To nama iz grada, koji nemamo snage ni cepanicu da ponesemo a ne posečemo drvo kao po koja meštanka, baš bi fino "leglo". Prizor našminkane gradske ženke komarca sa zadahom prepečenice kako jedva plete seoskom stazom, verujem da bi bila prepričavana do sledeće jeseni. . . I nove ture gradskih komaraca.  . . Fino je vreme prolazilo, samo čini se prebrzo. Kad pomislim da za par dana moram nazad u "carstvo smoga", bolne imitacije života, te svakodnevnim kontaktom sa nečim što nekada bejahu ljudi , dođe mi da zaplačem među ovim borovima. "Čista vuna sine, uzmi, uzmi slobodno, gle mila kako je teško, a , šta veliš !!?" " Lepo je majka, samo nekako bocka, nisam navikla . . . " Smeh se prolomi ne samo pijacom, (verujem da je pletilja rasterala pola lisica u šumama u skloništa). "Bocka!!?  Ajde dolazi ovamo da probaš da vidiš kako greje skidaj to!" Ne stigoh da se zahvalim i saopštim kako ne postoji prilika kada i gde ću nositi njenu "umetninu" , no, u tren oka na plećima mi  beše, činilo mi se, navučena težina čitave ovce ali u boji ! "Lepo je..." - učtivo prozborih kao golobradi vitez prvi put pod oklopom. "No šta no je lepo!!" Dokopa me pa pokaza kako se šnira u struku za "opasno" hladne dane. " Hvala majka , zaista , verujte da ja . . ." - " Ajde!!" - poče da pakuje u kesu  " neka ti je u zdravlje , evo ti za upola manje nego što ga dajem inače!!! " Da sam delovala jadno , nisam a da je meštanki trebalo malo "pazara", trebalo je jer procenih da joj je to jedini od jutros a već beše kasno podne. "U zdravlju ga nosila ! "  "Hvala Vam, svako dobro ! "  "I tebi, živa bila!!! " Nosim onih 10 kg vune , (kako proceniše moje komarac, gracke ruke ), i razmišljam : ako se ovako nastavi , vešti meštani će mi uvaliti šleper sira, isto toliko kajmaka, sto bidona rakije a slatkog i meda taman toliko da dokrajčim polovinu grada već načetog dijabetesom.
" Dobar dan devojko ! " ( Devojko!!? Moraću definitivno češće da dolazim ) " Dobar dan! " - uzvratih , priznaću, lepuškastom deliji. "Kažite ? " A jesi li ti ona što piše one priče? Onaj tvoj blog starina i tako to, čita ceo kraj, vidi ! " i sav važan izvadi telefon da mi , kao dokaz , pokaže početni ekran i na njemu "prečicu" ka mom blogu . " Da, ja sam" - nasmejah se, (bi mi drago, ne mogu da lažem) - zašto pitaš ? " (procenih da je godina gde ga neće uvrediti izostanak persiranja) .  "Pitao je čika Sreta jesi li još tu, voleo bi da te vidi pre nego pobegneš u grad " - u maniru seoskog mangupa dobaci i dobro mu je išlo. " A ko je Sreta ako mogu da znam ? " "Ako imaš vremena sad ću ti pokazati gde ćeš ga naći . . . evo, tu niz dolinu, kod Vasića mosta !" (da , Vasić most je poznata građevina i lako se može naći na svakom UNESKO portalu ) . " Izvini što ne znam ali gde je Vasića most ?" " Samo niz dolinu i videćeš ko šupu, više onako ko ambar na mostu, pa kod reke  . . . " " Znam, videla sam to čudno mestašce kada sam došla. Ne brini, naći ću Sretu , raspitaću se hvala, ok ?" Vidim da je lokalni zavodnik hteo još malo da ćaska ali je meni bio zanimljiviji razgovor sa deda ili čika Sretom . . . saznaću uskoro.



Na mestu gde nedavno sretoh ostarelog Tom Sojera, sada na proplanku , kraj reke, seđaše starina, po mojoj proceni, ranih osamdesetih godina. " Ne zamerite ukoliko Vam smetam, čika Sreta mi treba ?" " Bog ti pomogo dušo dobra, sedi " - "potapša" ostarelom šakom meku travu - " Sedi sine, ja sam Sreta . . ." Poče jedan od razgovora koje nikada neću zaboraviti! Divno je sve bilo u tim trenutcima : priroda oko nas, njegove mudre ali i šaljive opaske o gradu i njegovom mišljenju o kvalitetu življenja u istom, zatim raspitivanje o tome koliko i da li mi teško pada pisanje priča i čavrljanje sa narodom jer "Znaju ljudi biti teški sine, ko crnica ! " - reče deda Sreta gde se odma složih sa njim. " Moja Dana, unuka moja, svira violinu, najbolji je đak u školi! Ponos dedin, doktorka moja buduća! Već ima nagrada i ha haaaj! Prošle godine je dobila nagradu za učenicu godine i neke novce pa otišla u varoš, dedi kupila štap, lakiran, ovakav niko nema! Vidi! " - ponosno pokazuje deka . " Svaka čast Dani čika Sreto , u gradu deca , Boga mi, često zaziru od škole . . . " " Eeeee, moja Dana neće, čeka deda ponos svoj svaki dan , ovuda mora da prođe, pa kući pravac zajedno! " Bila sam oduševljena! Zamišljam, lepo, zdravo, jedro devojče kako sa dekom ide ka kući, odlična učenica, ponos porodici. Iskreno, da svakom poželim isto. Bi mi želja da je vidim pa zamolih čika Sretu da je zajedno pričekamo : upoznaću Danu, zahvaliti Sreti na sijaset dogodovština koje mi je ispričao, pa polako i na žalost, pakovanje stvari i nazad u gradski besmisao. Posle nekog vremena, upitah kada otprlike nailazi Dana, jer kroz priču, videh i da vreme nema nameru da da "popust" na našu razonod. " Evo, samo što nije, nikad ona ne kasni, sad će svakog trena! " Prođe dobrih petnaestak mnuta od najave i usudih se da pitam kud nam se dede devojče o kojoj toliko besedismo satima? " Šta li je zadržalo ljubi je deda?Nikad ne kasni da pravo kažem, čudi me što je nema? A, evo ide , dedino zlato, ljubi deda Danu svoju!" Sa osmehom se okrećem i dočekujem : nikoga . . . nema nikoga! " Gde je vi vidite čika Sreto, je li niz put, gde da gledam ? " - slegoh ramenima uz stidljiv osmeh. " Eno je!!! " - viknu Sreta, uhvati me za ruku, povuče i povika " Eno je oči dedne, dika dedina, gde gledaš tim očima!"  " Sreto!!!  - povika neko. Taj" neko" ne beše niko drugi do Tom Sojerova stara replika ! "Dosta je, ajde, pusti ženu na miru! Sreto, brate, ajde pusti ono dete da počiva u miru i ostavi ovu ženu da ide za svojim poslom , aman crni Sreto što mučiš i sebe i druge!? " Čeka deda Danu njegovu, oko moje, da joj pomogne deda njen, ruku da joj pružim da je izvadi deka njen iz ove prokletinje! " - baci deda štap pravo u reku. " Okliznula mu se unuka pre par godina kad se vraćala iz škole, tu, na travu. Nije mučenica znala da pliva, on sam ni snage ni  vida da joj pomogne a za baksuz, tog dana, ni žive duše u blizini. Otad mučenik, sedi, čeka da se vrati iz škole, da je pridrži,sačeka, šta li . . . ? Bog jedini zna kolko mu je jada u duši i muke u mislima. Izvinite u njegovo ime, šta će siromah, ne zna više šta je za priču a šta ne . . . " " Dano, sine, oko dedino, daj ruku, daj da se diko moja ne oklizneš! " - odjekivalo je dolinom. Loše mi je. Ne pomaže planinski vazduh, svaka borova igla bode me pravo u srce! Svaki ptičji zov čujem kao duet , krik bespomoćne Dane i crne vrane nad rekom . . .



Na autobuskoj stanici, od manjih mesta ka većim gradovima, večito je gužva. Bila je i taj dan. Dunu neki vetar sa planine, poče da pada po koja kap kiše. Sreta i Dana će mi obeležiti ovaj, trebalo je biti lep odmor. Mislim na oboje, ne prestajem. U ruci putna torba i kesa sa pletenim prslukom. I glava prepuna sumornih misli. Svako Sretino slovo mi odjekuje u glavi iznova i iznova  . . . "Izvinite, je li stigao autobus, pazim oko ćerke, nemirna je, nisam videla tablu? " - upita sitna ženica sa musavom , rumenom ćerkicom. " Upravo ulazi u stanicu, evo vidite i sami   . . . " -  jedva se osmehnuh . Torbu sam smestila gde joj je mesto ali sebe ne mogu. " Uđite, kisnete, krećemo za koji minut. " - brine šofer i hvala mu. Jedva ulazim i pronalazim svoje sedište. Narednih par sati, biće moje mesto za mučenje. Setiću se svega, ekranizovaću do u detalj u svojoj glavi svaku reč, rečenicu, scenu, Danu ću zamišljati i žaliti za njom kao da sam je sa Sretom sačekala iz škole. Zatvaram oči, slivaju se kapi . . . suze ili kiša? Kiša , ako mene pitate a ako vam moje srce vrisne iznutra : suze !!! Zato ga i ne slušam. Uvek priča onako kako jeste, oseća i za sebe i za druge, muči me, voli i moli i za koga treba i ne treba. Budala! Kao da nije moje . . . " Smiri se dete, aman! Šta je sa tobom! Još malo pa smo kod kuće! " "Ali mama, hladno mi je! " " Tišina Dano i sedi dole! Smiri se!" " Šta ste rekli !?" " Molim?" " Kako se zove malena" "Aaa, Dana!" - poljubi žena devojčicu i privi je na grudi. " Uzmite ovo molim Vas, neka bude mali dar od mene, da se ta lutka ne smrzne do kuće  . . . " " Ni slučajno, šta Vam je, dečija posla ! " " Insistiram!  - jedva uspeh da odglumim oskarovski iskren osmeh i žena prihvati moj dar. Uvi Danu u pleteni vuneni prsluk i malena uskoro zaspa. Pomogla sam jednoj Dani. O drugoj, kojoj ne beše pomoći i nikog da pruži ruku , pisaću ovu priču. "Izvinite, ne bih da se mešam, ali zašto plačete ?" - stidljivo i tiho upita moja starija saputnica. " Ne plačem , verujte " - zadrhta mi glas jer ova izdajca što kuca preko 90 u minuti večito mora da mi poskida sve maske! " Kiša gospođo, kiša  . . . nisam stigla da je obrišem. . ."  "Da, da razumem. . ."  - okrete se ka svom sedištu, svojoj živoj Dani i shvati da iz nekog razloga, ni slovo više ne treba da me pita. . .


Dušica M. Ognjanović

Sunday, 29 September 2024

Pakleni vranac

Veče pred oluju  . . . tako je počelo. . . Par minuta kasnije, onaj predivni osećaj kada nakon dugog perioda suše i paklenih vrućina, priroda u svojoj snazi sa čuvenom kombinacijom mirisa vegetacije i zemlje mokre od kiše, najavljuje nirvanu. Sve poziva na odmor i relaksaciju a Đavo na zabavu po kojoj je poznat. Nemir, vešto protkan kroz , za početak, najtananije misli, dok trepneš, bude razlog zbog kojeg postaješ muva u paukovoj mreži. Setih se, (kako mi pomenuti došapnu), da bih mogla deo ove večeri sa munjama, grmljavinom i jakom kišom, iskoristiti za  listanje starih dnevnika na koje ću potrošiti ne više od par minuta, opustiti se i još lepše uspavati. Na tu kutiju i njen sadržaj, iskreno, odavno sam zaboravila. Zavese dosežu do pola sobe, "igraju" svoj hipnotički ples i  čine da soba izgleda življe nego što bi ikome pri čistoj svesti padalo na pamet. Skidam kutiju sa ormara, odlazim do kuhinje po svoj omiljeni ledeni višnja -sok i krećem da čeprkam po kutiji. Stara šarena šnala za kosu, par ispisanih listova  ali, ono što će mi svakako privući pažnju (kako je  rogati i poželeo), biće jedan od dnevnika iz davnih dana. I , počinjem da čitam : datum taj i taj, danas ovo, juče bilo ono, gomila uobičajenih besmislica za neko doba koje daleko ostalo iza mene. Strane se gomilaju, gotovo svaka identična prethodnoj no... vrlo brzo grom koji je najavio predstojecu buru emocija i uspomena, sa sve munjom, osvetlio je upravo deo koji počinjem, posle toliko godina ponovo da čitam.
Priča o drugu koji je sa nama išao u srednju, njegovom životu i.... Da ne okolišim, sve počinje dolaskom njegove majke kod nas na kafu. Sećam se, i hvata me zebnja, sećam se nje i njenog lika kao da se sat vrato nekim zlokobnim mehanizmom baš u te dane. Najviše od svega, sećam se njene garderobe. Crnina. Teška,  i poluprovidna tkanina  marame na njenoj glavi. Bila je mlada žena i staračka, vezena marama na njenom još uvek lepom licu, izgledala je kao kazneni pokrov za života a tako je i bilo.... Pričala  je, sećam se, kako je , dok je nosila svog sina, na putu od pijace ka kraju u kom je žiivela, naišla grupa skitnica koje su je pitale za put ka drugoj , većoj pijaci. Umorna od svakodnevnih briga i obaveza, po sopstvenom priznanju, bila je daleko od ljubazne sagovornice. Odmahnula je rukom i pokazala pravac. Nastavila je svojim putem, no, ono u šta se klela do kraja života bila je scena koja ledi krv u žilama i onima sa jačim nervima. Konj, crn kao najcrnja noć podize nogu i svojim kopitom dodiruje stomak trudnice. Lagano, gotovo cirkuski dresirano, vraća je smireno u prvobitan položaj. U šoku, gotovo nadvladana strahom, mahinalno obema rukama zaklanja svoje nerođeno čedo i ceo bakaluk pada na ulicu. Odlaze skitnice lagano pored nje i neko od njih dobacuje :  " Crni pečat gospođo, crni pečat... to što nosiš izgubićeš na današnji dan"...... i smeh. U čudu ,bez potrepština i uplakana, prepričava najbližima događaj gde se nakon njenog izlaganja, svako utrkivao ko će je pre umiriti. Kad dođe vreme, rodio se  njen sin a kasnije beše to moj drug. Zdrav ,napredan i dobar. Kasnije , odličan đak i vrhunski sportista.U to doba svako je od nas po nešto trenirao : jedni, kao ja gimnastiku, drugi odbojku, basket, kako je šta bilo i kome popularno. Bilo je i drugara vaterpolista a samo jedan od nas se izdvajao po svom izboru:  drugar koji je odlučio da bude profesinalni džokej. Svi su mu se smejali i bio je predmet glavnih tek smišljenih viceva na njegov i račun omiljenih mu konja. Svaki slobodan trenutak koristio je za odlazak na hipodrom i zaista, vremenom, postao je neko koga su konji voleli, osećali posebnu bliskost sa njim, gotovo svaki po na osob, a kada god je bilo problema sa istima, pozivan je upravo on da ih timari, smiruje, priča. Fino sve ovo zvuči da se u svakom tkanju ne potkrade crne vunice. Jednoga dana, dok se roditeljima hvalio kako među konjima postoji njegov ljubimac, a zvali su ga Crni zbog dlake crne kao u gavrana, majka, koja je spremala kafu ispustila je šolje. Sin i suprug pogledima su tražili odgovor šta je uzrok iznenadne kafene mirisne mrlje na podu. "Sinko", (više molećivo), - pokšala je da upta : "a da se ti maneš toga i latiš se nečeg kao tvoji drugovi.?" Smeh obojice a samo sin pita: " Zašto majko , šta je sa tobom, ja bez njih ne bih mogao, pogotovo bez mog Crnog." Nastavi se priča dalje, žena sa zebnjom u srcu u tom trenu odustade od daljeg nagovora ali je čvrsto bila rešena da upita za savet šta i kako , obzirom da  godinama, i ako više nikome nije govorila o tome, nije zaboravila rečenicu , dan ni susret kada je nesuđeni dzokej bio nerođena beba. Ujutru, ranom zorom,  pravac Crkva. "  Oče , takva i takva stvar, to i to se desilo pre toliko godina, znam , svesna sam, već je odrastao momak, skoro punoletan . Molim Vas ,plašim se tih reči, kako da ga odgovorim da se mane prokletih konja? I šta je oče značilo to "pečat i to crni"? " Pečat obično znači simboliku neke celine, završetka, nekog važnog datuma ili jubileja. Ne opterećujte se ,bice dobro, molite se, i sami vidite da je već veliki momak." I tu se razgovor završi a majka kolko tolko smirena ode kući. Dani su prolazili, drugar u školi među najboljima, konji na prvom mestu ali... i prva ljubav. Svi smo bili srećni a o majci koja je u celoj novonastaloj prilici uvidela šansu da će konačno prioritet dobiti devojka, umiri svoje srce. Osamnaesti rođendan je osvanuo a u kući je bilo sve u znaku proslave jubileja. Ko će doći,kada slavlje počinje i sve propratne dileme i asesoar koji prati takve ceremonije. Bilo je nezaboravno. Žurka je bila za pamćenje, svi smo se veselili i pevali kao da će to veče trajati zauvek. Posle slavlja u dobrom raspoloženju svak je krenuo svojim kućama. Dogovor za sutra :  sve ostaje isto , vidimo se i prepričavamo do u detalje noć za nama. Ujutro , sutradan, prva jutarnja kafa , doručak na stolu....rutina. Ali ona fina, koja ne guši , ne "davi" već čini prijatnu svakodnevnicu. Kafa se lagano hladila ali slavljenik nije silazio na uobičajeni razgovor sa porodicom i obed koji  je postavljen. Nešto nije u redu. Otkucaji srca i ona težina u istom koju samo majka može da oseti. Olovnih koraka, kršeći ruke vec kod prvih stepenika doziva sina. Tajac. Još jednom, malo glasnije. Tišina teška kao olovo. Drhtavom rukom ulazi u sobu i zatiče sina , nepomičnog na krevetu, zauvek usnilog zbog slike sa teškim ramom koji je tokom noći pala na nesrećnog mladića i na bizaran način ostavila trag, najavljeni crni pečat: prvo jutro osamnaeste godine! Ulje na platnu predstavljalo je vranca u galopu. Vest koju smo saznali pronela se kao crna smrt kroz školu i naselje. Kako je bilo u tom periodu znamo samo mi, njegovi drugari i porodica koji su sa teškom mukom, već hodeći adom, preživljavali svaki dan. Nakon 40 dana od sinovljeve smrti, majka odlazi na hipodrom i raspituje se da vidi čuvenog Crnog. Izvode ga iz boksa. Tajac. Kao grom iz vedra neba, jako, prodorno njištanje....majka zaklanja lice rukama a vremenski vrtlog vraća kadar po kadar u nazad : konj lagano, pokretima cirkuski dresiranog majstora, lagano kopitom dodiruje stomak nesrećne žene i spušta je sa nestvarnom smirenosću. Niko nikada, porodica, pa ni ja, nećemo saznati šta je bio razlog ove strašne životne priče. Svežina u sobi, natera me da zatvorim ove korice , ukrotim zavese i pritvorim prozor. Čudne se stvari dešavaju. Toliko čudne da, ma koliko se trudili, za neke nikada i ne nađemo racionalno objašnjenje. Ponovo "odškrinuh" davno ispisane redove : " Najviše bole suze koje padaju na grobove ljudi kojima nismo stigli reći sve što smo hteli..... " To je poslednje što sam napisala u tom dnevniku. Odlazim u krevet. Na plafonu, kao na platnu, igraju se senke ....grmljavina i kiša koja dobuje po oknima..... divan ambijent za mene i mog milog, najlepšeg na svetu ali ne i za ovu priču. U trenutku vidim kopita, sjajna, crna, grivu na ovoj kišnoj noći, lice mog druga...zatvaram oči i nadam se da će san nekako doći.... Sve je ovo davno iza mene. Na žalost bilo je i prošlo. Umišljam, potresena sam i želim da spavam. Da, zaspaću. Pitam se samo, da li uobražavam ili su ovi tragovi mokrih stopala moji. Vode ka izlazu iz sobe, na terasu... koliko se sećam, i vi iz moje jasne priče, dnevnik je čitan na krevetu . . . dakle . . . ja se pomerala nisam . . .

Dušica M. Ognjanović