Saturday, 17 August 2024

Py michĩ

 Nikada nisam saznao njeno pravo ime. Ni simboličko. Morao sam ubrzo da letim na drugi kraj sveta i vremena nije bilo da se posvetim istraživanju, kao što obično činim kada mi nešto privuče pažnju, i tako je legenda koju sam čuo ostala samo to - priča ispričana jedne neshvatljivo sparne večeri, koju je bilo teško podneti. Priča koju neću zaboraviti dok sam živ. . . 

Da sam joj ja davao ime, nazvao bih je Malo Stopalo. 

Ali zasigurno nije bilo tako, a priča teče ovako:

Jedne večeri, u njihovo selo stigla je grupa probisveta, riđih, zaraslih u brade, pripitih muškaraca, koji se nisu okupali ko zna otkad, ni pošteno pojeli ni popili.  Videlo se to na njima. Sve. I prašina na izlizanim čizmama, uvošteni prsluci, mamurluk i oči gladne svega. . . 

Iako su videli s kim imaju posla, domaćini su odlučili da ih nahrane, napoje,  obezbede im konačište nadajući se da je to samo za jednu noć. Nezvani gosti bacili su se na sve ponuđeno, ničim ne pokazujući zahvalnost, ponašajući se bahato, kao da im sve to i pripada. Kao da ova divna, tiha skupina nije odvojila od usta ono najbolje što je imala da bi poslužila riđobrade uljeze. . . Hranu su im donosile najstarije žene u plemenu, one čije su platenice duge skoro do te suve, neplodne zemlje, uveliko bile prošarane sedim vlasima. One najmlađe su sakrili. Naročito najlepše. Ali, jedne nestvarno crne bademaste oči, kao da su sijale pod kupastim krovom od teškog platna. Odavale su devojčicu na čijem su maslinastom kao isklesanom licu bili dodatni ukras. Bahatoj družini nije trebalo mnogo da je primete. Ustuknula , prestravljena povukla se u dubinu šatora, ali bilo je kasno. . .

Zaleđenih lica, odrasli muškaraci i žene iz plemena nisu disali. Bilo im je jasno da je ovo nestvarno lepo siroče, koje su svi čuvali kao zenicu oka, otkriveno i da njihova mala mezimica i amajlija nije više zaštićena. . . 

Niko ne zna kako joj je to pošlo za rukom. Dok su se barabe lenjo pridizale i ustajale od vatre oko koje su sedeli, ona koju sam nazvao Malo Stopalo, izletela je iz skrovišta i brzinom pantera protrčala pored svih. Dobila je neku nestvarnu snagu i neuhvatljivu brzinu da nisu mogli da je sustignu ni jedni ni drugi. U potragu su se dali, svako iz svojih razloga, i njeni saplemenici i uljezi, ali uzalud. . .

Devojčica je nestala netragom. Tražili su je čitave te noći, oni koji su imali najbolje konje, pa oni sa najistančanijim vidom i sluhom i svim drugim čulima, za koje su govorili da mogu da osete sve do onostranog. . .  Oni najuporniji, potragu su ne predajući se, nastavili i kad je svanulo. Uzalud. . . 

U međuvremenu su riđobradi odustali i krenuli svojim putem, bez i najmanje griže savesti, verujući da će se ubrzo utešiti nekim sličnim plenom. Rage na kojima su došli, umorno su ih odvele na sasvim drugu stranu, ali to više nikome nije moglo da pruži nikakvu utehu.

Nje nije bilo . . .

Legenda kaže da su delić njene male iscepane haljine našli uz reku, koja je od njihovog sela bila udaljenja tri puna dana jahanja. Pokušavali su da shvate kako je devojčica bez hrane i vode, i igde ikoga, svojim sitnim stopalima koja su bila kao u mnogo mlađeg deteta, uopšte uspela da stignu dotle. Kako zaboga . . .  Onda su dvanaest dana kasnije,  na sred sasušenog prostranstva na kojem nije bilo ni drveta, ni hlada, ni vode, ni traga života, među pukotinama od sunca spržene zemlje, ugledali njenu šarenu narukvicu. Jednu od mnogih kojima se igrala. Volela je taj upleteni praznik boja i uvek bi u svoje okićene ruke gledala sa nekim tajanstvenim osmehom i razimišljala samo ona zna o čemu i kome.

Više nikada se nije vratila . . .

Oni koji su mi ispričali ovu legendu te večeri ,videvši kakav je utisak na mene ostavila, dosetili su se u poslednjem trenutku da brzo dodaju kako postoji još jedna verzija. Ona po kojoj je devojčica uspela da se spase i domogne se drugog plemena u kojem je odrasla, postala žena. I da je mnogo posle toga, njena čukun čukun unuka postala jedan od prvih arheologa istraživača i da je išla po svetu i pričala priču o svojoj hrabroj pra pra pra baki, koja je bila spremna da umre samo da bi spasila svoju čast.

Znao sam da je samo ovo poslednje tačno . . .

Dušica M. Ognjanović




Thursday, 15 August 2024

Si libet, licet

 Pakao!! Napolju živa pokazuje preko 40! U dvorištu, kraj oraha, tamo gde je u srećna vremena bio debeo hlad, mnogo smeha, u letnje dane. Ostala je samo senka orahove krošnje i uspomene. Dvorište je bilo puno ruža, raznog cveća, kod ulaza u kuću, stajala je klupa što  je deda Sreten sam pravio. Mirom je mirisalo baka Jelino slatko . . . kad se bolje sagleda, lepo beše i po ovoj jari, sve dok im ne stiže unuk  Lav. . . 

Soba koju su namenili unuku odskakala je od svega seoskog i svega što su Sreten i Jela sticali : beše tu laptop, punjači za mobilne, igračke više nalik na robote, USB raznih boja za koje je baka Jela bila sigurna da su male kutije za igle. Po koja knjiga, slušalice za igrice i svašta nešto što današnji klinci smatraju vrednom svojinom.

Ni puna soba koještarija, ni bakina savršena kuhinja, ni dedina pažnja i razgovor, ni prekrasna cvetna livada, ni predivan konj u staji . . .  ništa ne beše dovoljno da Lava učini srećnim.

Kad ostade sam u sobi, mali otvori prozor i nasloni se na staru, drvenu oplatu. Na njoj , sa svake strane, bejaše po jedna saksija tek procvalog bilja koje je baka Jela gajila sa velikom ljubavlju. Pogleda Lav niz sjajne doline, niz cvetnu, divnu livadu prekrasnih šarenih boja i dođe na suludu ideju: poigraće se malo sa babom i dedom . . . šale nikad na odmet , zar ne ?

" Brzo !!! Joj !! Babaaa !!! " - vikao je Lav i sveg glasa.

Dvoje staraca, koliko im je to starost dozvoljavala, spotičući se jedno o drugo, stvoriše se na vratima unukove sobe.

" Šta bi sine, šta je !!? "

" Deda, znaš koliko je!! Ušlo je u sobu !! "

" Šta sine !? Jel skakavac ? " - nasmeja se deda, baka Jela odahnu.

" Deda, znam kako izgleda skakavac!! Kakav crni skakavac!! Ovo je nešto drugo!! "

" Šta ljubi te baba, gde je da ga baba dovati !" - nasmeja se stara Jela misleći da je unuk imao susret sa mužjakom skakavca.

" Baba " . . . - skoro plačnim glasom nastavi unuk - " nisam lud!! Ovo je poveće !! Ovoliko!!" Raširi Lav prste u šire od pedlja i nasmeja baku i dedu od srca.

" A moj sine, ne šali se! Pa to nema, nije nikad bivalo! Ajde mi da popijemo po jedan babin domaći sok , sad će nam gibanica!"

Uvide Lav da mu šala nije prošla, pa učen samim đavolom, nastavi sumanutu igru.
" Ja odavde ne idem, dok se ovo ne istera iz sobe i ne šalim se Sretene ni sekund!"

Kad deda ču da ga unuk nazva imenom a ne deko, kako je naviko, uozbilji se. Pogleda u baka Jelicu koja ovoga puta, nemaše onaj divni osmeh na licu.

" Jel se ti sine šalis il stvarno zboriš? "

" Kunem ti se, evo, ovoliko!! Crveno kao krv sa nečim crnim na sebi, zvuči gore nego stršljen deda! Molim te, nisam lud! Šta vam je !!"?

Dvoje staraca ne gubiše više ni minut! Koliko su im snaga i godine dozvoljavale, pomeriše sve što su po sobi mogli. 

Unuk stajaše kraj prozora, sa skrivenim osmehom na licu , misleći " budale stare, jel realno?"

Sirota baka Jelka klečala je i virila pod krevet, deda je pomerao policu sa knjigama i drangulijama a mali Lav . . . i dalje sa osmehom na licu, odluči da svoju igricu digne na viši nivo . . . 

" Eno ga !! Deda, pazi, deda !!! " Siroti Sreten naglo se okrenu i jauknu! Ostade ukočen ali i dalje pogledom vrebaše za nepostojećim uljezom po sobi.

" Gde je sine! Kuda ?"

" Eto ga , babi kod noge, brzo!!"

Ciknu baka Jelka i poskoči! Zajauka i izvrnu zglob! Siroti starci ne shvataše da njihov unuk više ne vlada sobom.

" Aaaaaaaaa!" Ovo me ujede! Baaakooo!!- zajauka Lav i tobože, sruši se na pod!

Dvoje staraca zakukaše , deda dozivaše unuka, baka Jelka kleknu kraj njega i poče da mu masira ruke.

" Sine moj, babino zlato, leleee meni majko moja!! Sinee!"

Lav ni da mrdne. Čvrsto je resio da svoju demonsku igricu igra do kraja!

" Ljubi ga deda, Lajo moj! Ajde jebemu miša ustaj! Sine!! Ustani kumi te dedo tvoj!"

Mali ni da makne. U sebi pomišlja " prasnuću u smeh, neću moći još dugo!"

" Jelka, idi do Milića , nek Mišo pali kola da ga vodimo doktoru!"

" Kuku meni crnoj!! Teško nama kukavcima moj  Sretene! Ubi nam se dete u kući zapalila se da Bog da!!"

Baka Jela ne stiže do Milića. Na livadi, put komšijske kuće, od srca pade ko pokošena! Izdade je srce za unukom . . . 

Kako Jelke ne bi dugo, jer Milići ne behu preko sveta, već kuća preko puta njihove, krenu Sreten da potraži staru.

" Sine mili, ako me čujes, ne mrdaj odatle, ide dedo tvoj po pomoć!"

Kako deda hiteći izađe iz sobe, Lav se lagano pridiže i kroz prozor iz prikrajka gledaše : starina, sagnut u travi, pridiže babin mlitavi trup i uhvati se za glavu.

Đavo dodaje gas . . . 

Mali se vraća u ležeći položaj i čeka dedin povratak . . . 

" Upomoc ljudi !! Mišooo, sine pomagaj! Ojjjj! Milićiii!!"

Iz kuće istrčavaju komšije, prilaze nesrećnom starcu i shvataju da je došlo do tragedije. Deda moli komšiju da krenu put kuće, moli Mišinu ženu da ostane kraj pokojne Jelke, unuk je u kući na podu, bez svesti!

Kako su zakoračili u kuću, mali Lav je iz cvetnog, staklenog bokala, sipao domaći sok napravljen sada već mrtvim rukama divne baka Jele.

" E deda, gde si? Ja čekam tebe i baku , vi kao da ste u zemlju propali . . . "

Srknu slatki sokić oblizujuci svoje malene, lažljive usne.

" Ti . . . Lave sine, šta pričas? Tebe je dobro?!

" Jeste deko, zašto, ne razumem. Kako to misliš? A gde je baka Jelka? - pijuckajući sok, oblizujuci usne, gledaše sa smeškom dedu pravo u oči!

" Ja  . . . Mišo mene  . . . ja . . . " - hvatajući se za grudi, deda Sreten pokuša nešto da izusti ali ne stiže. Pade u naručje komšiji . . .


 A Lav . . . ?

Lav odigra igricu do kraja . . . ridao je , bez suza, dozivajući deku i baku. Smešak na njegovom licu beše prisutan svaki put kad nasloni glavu na mrtva telesa ljudi koji su ga obožavali. Dekin prsluk još uvek je mirisao na polje, na cveće, na ljubav . . .

" Uspomene sa raspusta". Tema prvih školskih dana po povratku u klupe.

" Lave, nije obavezno, ti ne moraš pisati ako ne želis. " - sa blagim osmehom punim ljubavi i razumevaja, učiteljica pomazi Lava po kosi.

" Ne, taman posla! Pisaću, lakše mi je tako da . . . prođem kroz sve  . . . to. Znate na šta mislim".

" Naravno, piši slobodno ako ti je tako lakše."

" Ako mi je lakše . . . " prošaputa sa osmehom dok se učiteljica lagano udaljavala od klupe.

Čuj ako mi je lakše . . .  budale . . . 

Na tabli je pisalo : " Svaki vaš napisani zadatak na datu temu, biće prosleđen na nagradni konkurs."

" Nagradni konkurs? - pomisli Lav, - " E da , možda dobijem neku igricu!"  Na kratko zatvori oči i sa šeretskim osmehom na uglu usana, poče . . . 

" Bože, koliko sam ih samo voleo . . . "

Dušica M. Ognjanović