„Ne verujem više, ne verujem srcu svom. Moglo mi je reći to što nisam znao... Nikad više srce prevarit me nećeš, nikad više. Nikad, nikad više“...
Pevao je Vajta sa zvučnika, a mi sa njim u glas, iz tinejdžerskih grla, glasova koje ponekad nismo prepoznavali, jer nam se tada menjalo sve. I mi, i glasne žice, i emocije, i poimanje sveta...sve. Uglavnom, pevali smo iz sveg glasa, nas desetak kao jedno. Njegoslav, Jure, Vojdan, Đorđe, Svetlana, Dina, mi ...
Kako nam je bilo dobro...
Svako veče, u isto vreme, kao na tajni znak, okupljali smo se na platou ispred hotela u kojem su naši roditelji privremeno živeli svoje letnje živote, spremali se za večeru na terasi sa koje je pogled pucao na Jadran okupan mesecom, a odabrani orkestar bez greške pratio popularne pevače, jer samo takvi su mogli da nastupe na ovom mestu. Bio je to hotel za odabrane, ali mi tada toga nismo bili svesni i nije nam bilo važno. Živeli smo nezavisno od njih naše male, još dečje živote, družili se, šalili, pevali... Bilo je među nama onih koji su se gledali „onako“ i koristili svaku moguću priliku da se kao slučajno dodirnu, da im se ruke očešu u prolazu ili ono čuveno kad se guramo za mesto na kamenom zidiću, da gurnu bedrima u stranu malo jače nego što bi trebalo uz neizbežni komentar „uf, izvini“. Kao bilo je slučajno. A, nije. Svi smo to znali i gledali ispod oka šta će dalje da bude i nikad ništa nije bilo. Bili smo čisti i srećni.
Kako nam je bilo lepo...
Svake noći, po neko od nas je pokušavao da nauči ostale rečima koje su nam bile neobične. Vojdan je, kao i svi Makedonci, divno pevao i silno se nervirao što ne možemo da izgovorimo neke glasove onako rskavo kao on. A, mi smo davali sve od sebe ali nije išlo. Bilo je smešno, kruto, lomili smo jezike i pljuckali jedne druge, a onda bi on samo odmahnuo rukom odustajući od svojih propalih đaka i naređivao „Ajde, ideme...“ i ponovo bi zapevao.
Kako smo bili radosni...
Đorđe je, kao najstariji među nama i samoprozvani zavodnik prve vrste, svake Božje večeri podučavao Juru kako da „ako ikad misli išta da uradi, mora da prestane da bude tako drven“. „Aaaa, sav si kao kolac, gledaj sad“. Naredio bi Đole, doživljavajući, iz samo njemu znanih razloga, svaki Jurin uzaludni pogled upućen lepim, preplanulim meštankama, kao ličnu propast. Onda bi „učitelj“ poskočio sa zidića, zategao majicu, ušao u gomilu na šetalištu, izmeštao se sa turistima i stupio pred domaće lepotice. I, stvarno, svaki put, u našem još naivnom svetu, dešavalo bi se čudo. On bi nešto pričao, nikad nismo mogli da čujemo šta, one bi stajale, gledale ga netremice i smejale se, obavezno se poigravajući sa kosom. Povremeno bi pogledao put nas, da bude siguran da slučajno ne radimo nešto drugo dok on drži čas. Onda bi se nehajno pozdravio sa grupom gospođica već opijenih njegovim šarmom. I dok su one tužno gledale za njim, on bi, već im okrenut leđima, išao slavodobitno ka nama, ne skidajući osmeh sa lica. „Uff, velika stvar. Za pet minuta neće te se ni sjećati. Proganjač manje više. One tako čitavu noć zastajkuju s nekim tako da bi se malo kikotale“, branio se Jure. Đorđe je ćutao, znajući kao i svi mi šta naš prijatelj stvarno misli. A, onda bismo posle par trenutaka nasmejani kretali dalje uz čuveno pitanje „Aj, šta ćemo sad“...
Kako nam je bilo divno...
I tako, iz godine u godinu, odrastali smo zajedno, iako udaljeni stotinama kilomatara jedni od drugih. Svako to leto koje smo provodili nerazdvojni brisalo bi sve granice među našim narodima, sredinama, gradovima, sve one dane koje smo provodili šaljući jedni drugima iskrena pisma, pokušavajući da ignorišemo da se oko nas nešto menja. Odbijali smo da poverujemo. Nama je i dalje bilo divno. Ponekad nas je zbunjivalo to što su pisma počela da kasne, pa da ne stižu... Umesto toga počeli smo da telefoniramo jedni drugima. Uglavnom krišom. Pričali bi kratko, jer su nas odrasli ubeđivali da je to mnogo skupo. Nismo ni mogli da naslutimo: skupo u novcu ili bi nekoga moglo mnogo da košta „onako“. Onda su veze počele da pucaju. Svaki poziv ponavljali bi po pet puta, dok nam ne bi postajalo jasno da nećemo završiti rečenicu.
Više nam nije bilo lepo...
Bili smo mladi i spremni da odrastamo zajedno. Da učimo kotrljajuće „r“, da se do suza smejemo vicevima koje nismo svi umeli da pričamo jednako smešno, da obećamo jedni drugima kako svake godine moramo da se nađemo u gradu onoga drugog, da vidimo kako se gde živi... Bili smo spremni da jedni od drugih poprimimo ono najbolje, drugačije od našeg, ali baš zato zanimljivo...
Onda je sve puklo...
Prvo nismo verovali. Onda smo dugo plakali. Pa smo bili strašno ljuti. Psovali smo. I opet plakali...
Ono što je dalje bilo ne može da se izbriše gumicom. Vreme ne može da se vrati, jer da može, nas desetak bi to učinilo... Ako bi ikome to uspelo to bismo morali biti mi; društvo sa kamenog zidića s kraja osamdesetih... Samo bismo zažmurili, uhvatili se za ruke, strašno ih stegli, sve dok ponovo ne osetimo onaj miris mora, noćne nalete vetra i neizmernu sreću. Ne neku drugu, nego baš onu od pre skoro četrdeset dugih godina...
Dušica M. Ognjanović