Sunday, 17 December 2017

Znam da nisam

 

Ne znam šta me nateralo da se popnem na tavan te noći. Nisam ga volela. Gomila uspomena, loših sećanja, nakita koji nisam htela da prodam još manje da nosim oko ruke ili vrata obeleženog zauvek dugim, tankim ožiljkom. To staro zlato kao da bi ga opeklo, a to je poslednje što želim...

Na tavanu su i knjige, na njima ispisane posvete ljudi koji su bili važni, neki još uvek jesu, ali ja ne želim da se sećam načina na koji su prolazili kroz moj život. Moja stvar. Gore su i igračke iz vremena nevinosti, naročito moje. Iz vremena kada sam ja bila čista i ljudi oko mene. Kada je izgledalo da će sve biti drugačije. Davno prošlo vreme...

Kad god nisam imala hrabrosti nečega da se rešim ili kad god je moja podsvest nalazila način da me ubedi da nešto zadržim, odlazila bih na taj tavan, odlagala hitro to što mi zasmeta, zaključavala i silazila brzo, žurnim korakom kao da će ako zastanem i za tren to prašnjavo, daščano potrkovlje da me proguta.

Te noći nešto je bilo drugačije. Nešto me teralo da odem gore bez ikakvog razloga. Nije bilo poklona koji je valjalo odložiti u neku od kutija, umesto u kantu za smeće, u slučaju da se predomislim pa mi posle bude žao ili mi jednostavno zatreba da ga u poslu u kojem sam bila sve veštija iskoristim kao odličan ucenjivački potencijal. Nije bilo ničega ni što sam htela da uzmem, pogledam, proverim. Ničega. Samo neobjašnjiva potreba da uđem i zatvorim za sobom vrata. Ovog puta sa unutrašnje strane. Bio je to jedan od onih trenutaka kada samu sebe nisam razumela. Kada bih radila neke stvari u magnovenju i posle ih se prisećala kao da ih je učinio neko drugi...

Uglavnom popela sam se na tavan i sela na pod. Moje oči su neposlušno lutale po otpisanim sitnicama, kutijama, dvema prašnjavim foteljama čiji štof se više nije razanavao od starosti i stvari kojima su bile zatrpane. Pogled je lutao po polutami tražeći nešto čega nisam bila svesna. Ja sama nisam htela ništa, nisam tragala ni za čim, nisam želela bilo šta odande. Tako sam bar mislila...

Ugledala sam ga u samom ćošku, ispod lampe sa teškim abažurom boje prosutog mastila koju su moji nekada toliko voleli. Taj minijaturni drveni kovčežić bio je jedna od retkih stvari koje nisam ja tu smestila. Neko je od njih dvoje. Ko zna kada. Valjda mu zato nikada nisam ni prišla. Što nisam znala šta je unutra. Ili nisam htela da znam. Ipak, njegovo vreme je došlo. I moje vreme. Vreme za istinu...

Prišla sam mu gotovo puzeći, dok mi se komad drveta nije podvukao pod nokat. Zastala sam, ostala tako na kolenima, jedva čujno kratko jauknula, izvadila komadić drveta koji mi je probio kožu ispod nokta i ispružila ruku ka kovčežiću tek nešto širem od tabakere. Skinula sam bakarnu rezu sa njega, uzela ko zna koliko puta presavijeni žuti komad papira i u dahu pročitala. Poruka je bila ispisana očevim penkalom. Pripadala je čoveku koji je umro uveren da nikada neću saznati. Ni ko je on. Ni ko je žena koja mi je sve ove godine tako vešto glumila majku. Niti ko sam ja. Ni kako sam ovde dospela...

...

„Izvini što smo te lagali. Tako je bilo najbolje za tebe. Možda ćeš jednoga dana naći u sebi dovoljno snage da nas ne osuđuješ i ne mrziš što ti za sve ove godine nismo rekli istinu... da ti nisi Mojra“

Znam da nisam. Ja sam Sadon.

Jedini način da zaštitimo moje prave roditelje bio je ovaj. Da se upletemo svi u beskonačnu mrežu laži i intriga, da godinama živimo živote koji nisu naši i pretvaramo se do beskonačnosti. Na sve smo bili spremni i vi i ja, samo da bismo zauvek zatrli tragove koje je za sobom ostavilo dvoje ljudi jedne noći.

Dušica M. Ognjanović