Kažu ko god je imao petlju otišao je negde. U drugu zemlju, "trbuhom za kruhom", ovim za onim, nečim za svačim. Ne mogu da mlatim isprazne rečinice i izgrdim virtuelno sve po na osob koji su, (i što su), uradili isto što i ja (otišli tamo gde su mislili da će im biti bolje). I kada stignemo u "to tamo i to bolje", kad prođe euforija odmerena tačno sa nekoliko dana dok kao novi ker u kraju merkamo svaku uličicu i okoliš , kao po pravilu, magija vrlo brzo prestaje. Onda se ulazi u takođe čuvenu fazu prisile na misli koje bi trebalo da nam olakšaju uvaljivanje na tuđu teritoriju : kako smo samo nastalgični, (sram nas bilo), ljudi su potpuno drugačiji, kultura vrca na sve strane , svi više nego pismeni i emancipovani, (ih, onih naših prostaka). Čim se nađe uhlebljenje, euforija je u zenitu! Zahvalnosti nikad kraja, pre početka prvog radnog dana a kamo li prve plate! Već kreće fantaziranje šta će se i kako će se, koliko i od čega - kome. Da vide komšije, da vide rođaci, da se ponosi svako osim onoga koji vidi sopstveni odraz u ogledalu. Nije u pitanju posao koji se ponudi, prihvati i radi. U pitanju je način na koji smo pristali na njega. U šta se, (u hodu), radeći isti, pretvaramo? Vremenom, kao (ili u zbilji), poput Feme iz Pokondirene tikve, mešamo maternji sa po kojom domaćom, te : " Kako ono beše, stade mi mozak...ah, da, oh, zaboravih".... Zatim gnušanja od svega što potiče iz zavičaja dok stomak ne opomene da se , po pravdi rečeno, više nego rado prisetimo lepinje sa pržom, babinog ajvara i mumificirane butkice iz dedine šupe. Sve to, danima, okupira ostatke ganglija jednog prosečnog gastarbajtera dok na nekoj od sala ne ugleda posterčić (ne veći od formata A4 ) sa najavom gostovanja dobro poznate kreature krcate silikonskog punjenja sa sve pratnjom bezvratog, (kao i ona,) polu-pismenog kolege koji stižu kao spas u zadnji čas! Od čega? Od prevelike količine stranih dobrih zvukova, još boljih vibracija i "nobleštine" nahvaljene na početku ovog pisanija. Kreće balava euforija u haljinama i odelima od kojih bi se zastideli i građani siromašne Kineske četvrti. Samo neka sija, da blješti , na "rados"! Cirkoni, lastiši, likra, ih, samo nek pršti! Seljano , eve me!!! "Neeeeedaj me maaaajko , nedaj meeee! -ori sa razglasa. Mučene majke, (da ih vide samo kada su elementu), istog bi trenutka sa suzama preko pomoćnika Skyp-a zvale "curik" ali ko bi onda, avaj i da se ne lažemo, slao šuške da se familija pohvali kako su , (ljubi ih majka, baba, tajo), ko god, ona njena ili onaj njen , stali na noge (kao do su do tada bili sirene pa , eto, sad su cudom na nogama). Ono što vam niko neće priznati, (mislim na vas što ste hrabro i ponosno, iznad svega i svaka vam čast, ostali u vašim rodnim gradovima), dakle, ono što vam "bauštelci" nikada neće kazati, ma gde ponovo svili montažno gnezdo je sledeće : daljina od svoje postojbine ubija! Cela ta šarada i gluma da bi se , možda, jednoga dana, uklopili u jedno perfekto "How are you" ?, "Wie geht es dir?", "Come stai?", "Comment allez vous?" - košta mnogo! Mnogo suza, znoja, truda, glume, šlihtanja, ponižavanja, da, ponižavanja, strepnje, šparanja i kad treba i ne treba, mnogo odricanja, previše laži, premalo sreće. Možda su nas zaveli filmovi, preuveličani doživljaji kvazi prijatelja, možda nas je zavelo to parče hleba koje smo dobili, možda su nam oči odavno postale slabovide a mi žmirkali na silu na stvarnost, zanemarivali naše Sunce a tražili ga tama gde nikad nije ni sijalo. Nije do njih, do nas je. Ozbiljna boljka boli sve one koji sreću traže gde joj mesto nije, ponašamo se kao Mediteranci iz suptropskih krajeva gde su mirisi jači, ljudi ipak neuporedivo prisniji, materijali topliji, blizina raja primetnija! Mislim na naš ruzmarin, bosiljak, origano, smirnu, nanu, omamljivo prelepo i mirisno žbunje leti, pa palme u doba kad odmor zove, maslinovo drvo koji prvi put rodi posle sedam godina tvrdoglavosti a domaćinskog strpljenja. Gastarbajtersko nebo zna da razveje i najlepše oblake, da one plavo - bele pufnice nekako razvejeu sivilo.... i kad su parkovi puni čine se nekako sablasno pusti i setni. Sve je do utiska i patnje duše koja se na silu otela od mesta kome pripada. Dom zove, zemlja u nozdrvama još miriše i nikada neće ni prestajati da podseća na onaj prvi, sočni zalogaj kruške iz detinjstva kad se bosonog lišen savke brige živelo od srca i srcem za svaki novi dan. A onda krenu snovi sanjaš kako te u onom tvom stanu, u onoj tvojoj zemlji, ma kakva bila, pozivaju na doručak. Taman da radosno najaviš : "evo meee" , shvatiš da od toga nema ništa. Sanja se sve od reda, i ono za šta se mislilo da u vašem svakodnevnom životu nema nikakvu vrednost. Snovi. Ubijaju. Nostalgija - kida! I sve ovo i sto puta gore zbog čega? Ah da...iz čuvenog inata. Inat koji je hemijski razložen podjednako ubitačan kao arsenik. No koga briga. Suze brzo poteku, još brže se i brišu. Videće oni ko će da dođe ko car u stari kraj, videće one ko sam ja, videće svi, Sunce im poljubim kad napravim dvorac sa sve "labudovi i ostale živuljke"! Stubove i ostali kič asesoar se podrazumeva, (mesing , što žući ako može da "zlato" koje nikada neće imati , barem fake zasija verodostojno, tek toliko da komšija i po koji gluplji rođak pomisli kako se stvarno "zaimalo") .... šta drugo nego lažiraju, zagipsaju , poprskaju i opet - odglume. Kakva god ova "gruda" bila, prihvatimo je. Vraćam se, kako čujem i oni meni slični. Veći je uspeh, (iz iskustva govorim), dovesti nekoga ko redovno prima sve prihode i od ptice mleka ima u krajeve u kojima nemaš ni od prvog do petog, ali duh naroda i ta muzika, jezik i ljudi od kojih se stidimo, čine upravo taj "začin" koji strancima prilikom prve posete naših krajeva - "kradu" srce! Da. Verovali ili ne, i neko tamo , negde, preko ima srce. Samo do nas je što naše kuca u ritmu : " šuške , šuške" . Kako beše u dečijim starim spomenarima: " ...Ako juriš dečka i autobus, nećeš ga stići." Da kojim čudom to ko ima da kaže našim budućim pečalbarima na terminalima, ne bi im ni palo na pamet da odu negde preko u nadi da će dobiti ono što su već imali i to gratis i po rođenju : dostojanstvo! No, znam da boljitka u šupljim glavama neće nikada biti, te ostaje samo da i ovo otkucam : Gute reise und viel spass! !
Dušica M. Ognjanović