Wednesday, 24 March 2021

Svirač u dvorištu

 Ova priča napisana je zbog mene, jedne mandarine i sjajnog automobila. Njen početak govori o tome kako smo ja i Dobra obilazili dvorišta između višespratnica, kako je u njima bilo kanti s rasutim pepelom i kako su se oko nas sakupljala deca. Ja sam se oslonio  na stub zabijen u zemlju, s ramena otkopčao remenik i skinuo harmoniku. A Dobra je brojao prozore i češkao glavu pokrivenu kratkom kosom, kovrdžavom i krutom kao u vepra.

- Nemoj da sviraš kreštavo - rekao mi je kada se u dvorištu začuo pisak moje harmonike.

- Ne brini - odgovorio sam i bolje namestio kaiševe preko ramena.- Sviraću kako treba.

Čim sam počeo da razvlačim harmoniku, dotrčalo je nekoliko dečaka i devojčica. Stanari koji su prolazili kroz dvorište zastajali su, radoznalo nas gledali i, bacajući pogled na moje prste koji su dodirivali dugmeta i registre, slušali Dobrinu pesmu. On je pevao vrlo lepo. Njegov glas izvijao se kroz prohladni vazduh. Dopirao je do zatvorenih prozora i kuckao u okna kao da poziva ukućane da provire kroz prozore i čuju Dobru.

Odsvirali smo i otpevali nekoliko pesama. Zatim sam Dobri dodao svoju kapu, koja je imala obod kao rudarski šlem. Dobra je podigao glavu i pogledao - u svakom prozoru , bilo je otvoreno poneko okno.

- Ko baci dva dinara, - uzviknuo je - mnogo mu hvala. Ko baci pet, tome još više!

Tako smo obilazili dvorišta. U svakom smo svirali i pevali iste pesme i sakupljali novac koji su nam bacali sa spratova. Metalne dvodinarke i petodinarke Dobra je brisao, glačao ih rukavom iscepanog pulovera i stavljao u džep.

Pred veče sam ponovo prebacio harmoniku na leđa i stegao kaiševe. Pošli smo ulicom. U Dobrinom džepu zveckao je novac, njegove cokule udarale su o asfalt, na asfaltu se smrzavala voda. Zastali smo kod izloga koji je bio pun crvene svetlosti i mandarina, između kojih su bile krupne pomorandže i crne čokolade.

Predložio sam da podelimo zaradu. Dobra se okrenuo i odvojio lice od izloga.

- Hoćeš li da nam neko ukrade novac? - Zatresao je glavom i pokazao prolaznike koji su se u gustim redovima tiskali po trotoaru. Ulazili su u trgovine praznih ruku i izlazili iz njih s bezbroj paketića uvijenih u šarene hartije.- Idemo u park - rekao mi je.

Otišli smo i seli na klupu. Dobra je izvrnuo džep i istresao novac. Polako ga je brojao i stavljao na dve gomilice. Za to vreme , moje misli vrtele su se oko onog izloga.

- Kako se jedu mandarine? - zapitao sam grickajući bradavicu koja mi je izrasla na palcu.

- Šta, kako se jedu? Zašto pitaš? Ogule se i gotovo! - odgovorio je mrzovoljno.

- Hoću da kupim mandarinu. Znaš šta bih posle uradio?

- Šta?

- Sačuvao bih semenke. Na proleće bih ih posadio.

- Pa, mandarine ne mogu da rastu u Beogradu... Bolje gledaj kako brojim!

- Možda mogu da rastu - odgovorio sam. Dobra je prestao da broji, noge je ispružio daleko ispred sebe, a ramenima se oslonio o klupu. Ćutao sam. "Lepo bi izgledale mandarine ispred moje kuće", razmišljao sam. "Pet stabala raslo bi jedno uz drugo, njihovo lišće bi bacalo hladovinu na niske prozore. A ja, ja bih stajao ispred kapije i s motkom u rukama čuvao mandarine."

- Hajde - prekinuo je Dobra moje razmišljanje.- Evo ti tvoj deo. Hladno je.

Ustali smo i prolazeći stazama zavlačilu ruke u džepove. Mraz je sve jače pritiskao zemlju. Na nebu su se pojavljivale zvezde.

U džepu sam imao šezdeset osam dinara. Dodirivao sam ih prstima i odvajao jedan od drugoga.

Dobra je otišao. Stajao sam sam pred izlogom s mandarinama. U trgovini je bilo mnogo kupaca.

Pritisnuo sam kvaku.

- Mali, šta hoćeš? - upitao me prodavac kada je poslužio druge mušterije.

- Mandarinu - odgovorio sam i prstom pokazao najkrupniju.- Ovu mi izmerite.

Prodavac je stavio mandarinu na vagu. Kazaljka vage je potrčala prema drugom kraju. Onda, kao da se nečega zastidela, zatresla se i stala.

- Pedeset četiri dinara - rekao je prodavac kada je izračunao koliko staje mandarina. Dao sam novac, prodavac ga prebrojao i stavio u kasu.- Sve sam sitniš - dodao je i osmehnuo se.

Izašao sam iz trgovine. Mandarinu sam stavio u džep i poklopio šakom. Osećao sam kako je meka i okrugla; u rupice na njoj uvlačio sam nokat. Zastao sam kod uličnog prolaza. Izazivala me želja da pogledam mandarinu. Izvadio sam je. Toga momenta izletela mi je iz šaka. Kao ptica poletela je uvis, ispisala blagi luk i pala na kolovoz. Potrčao sam. Snažan pisak sirene zaparao mi je uši. Istovremeno zaškripale su automobilske kočnice.

- Kuda si pojurio!- povikao je na mene šofer koji je naglo otvorio vrata automobila i kroz njih ispružio glavu.- Zveraš!

Stajao sam kao začaran, ruke sam ispružio ispred sebe - na njima su se rascvetale ružne šake, na prstima su se caklili izgrikcani nokti. Koraknuo sam prema mandarini.

- Ej, ne prelazi ulicu! - čuo sam kako je neko doviknuo. Okrenuo sam se i ugledao miliconara u plavom odelu.

- Neću ja preko ulice. Hoću da uzmem mandarinu.

- Pričekaj malo.

U poprečnoj ulici tutnji mašina. Iza kratkog kamiona vukla se teška prikolica. U njoj je bio ugalj. Jedan komad je ispao i razbio se u brzbroj kristala. Za trenutak je u kristalima blesnula neonska svetlost električnih stubova.

Ne znam koliko je prošlo: da li sat ili više, ili samo nekoliko sekundi. Luksuzni automobil još nije krenuo. Fina guma njegovih točkova nepomično je stajala kao da posmatra mandarinu ispred sebe. Onda je šofer zalupio vrata i automobil je lagano krenuo. Video sam kako je njegova senka zahvatila mandarinu i ispunjavala rupice na njoj.

- Nemoj da krećete! - povikao sam.- Čekajte da uzmem mandarinu! ! !

Nije me čuo. Automobil je zabrektao, pošao brže i približio se mandarini. Prvo ju je dotakao, a onda ugrizao gumenim zubima. Ona se nadula. Zatim još jače, i pukla. Iz nje su poletele ljigave semenke, a žućkasti sok se razlio po asfaltu. Nešto gorko pošlo mi je iz stomaka, projurilo kroz grlo i zadržalo se u očima. Podigao sam ruke i pokrio oči. Za mnom je potrčao milicionar, stegao me za mišicu i zadržao na sredini kolovoza.

- Što prelaziš? Zar ne vidiš da je na signalu crveno svetlo? Mogao si poginuti.- Ispred nas i iza nas velikom brzinom proletali su automobili i motocikli, a mi smo na sredini ulice stajali kao na nekom ostrvcetu. Osećao sam da sam potpuno iznemogao. Rame mi se iskrivilo, sa njega je skliznuo remenik i harmonika se skotrljala s leđa. Udarivši o kolovoz, otkopčala se, raširila kao lepeza i otegnuto zapištala.

Podigao sam je.

- Čiko, neću ja poginuti - odgovorio sam milicionaru.

- Pa zašto si pošao preko ulice? Nisi video signal?

- Video sam.

-Zašto nisi sačekao?

- Hteo sam da pobegnem odavde. Onaj automobil mi je pregazio mandarinu.

- Šta možeš. Slučajno se desilo. Kupi drugu.

Na signalu se ugasilo crveno svetlo i upalilo zeleno. Prešli smo na trotoar.

- Sada idi kući. I pazi kada prelaziš - reče milicionar.

- Ne brinite, ja ću ga odvesti - umesto mene odgovri Dobra, koji se iznenada tu obreo.- On je moj drug, odvešću ga.

Milicionar je ostao na raskršću. Pošao sam s Dobrom i odmah se vratio.

- Druže, ja ne mogu da kupim drugu mandarinu.

- Zašto ne možeš? - upitao me.

- Nemam dovoljno novca.

Raširio je ruke kao da se od nečega brani, nekako je tužno napućio usta i pogledao kiosk. Istoga trenutka osetio sam da me je sramota što samo ovo rekao. Zato sam se naglo okrenuo i izgubio u gomili pešaka. Stigao sam Dobru. Koračali smo jedan pored drugoga. Pored nas su jurili crveni trolejbusi. Oni su ličili na zahtuktale aždaje. Preko krovova trolejbusa skakutala je svetlost neonskih svetiljki. A same svetiljke, raspoređene duž ulice, izgledale su kao da se smeju s visokih bandera.

- Jedu mi se mandarine - kazao sam Dobri.

 - Hteo bih da jedem mandarine i sakupljam semenke.- Monotono sam izgovarao svaku reč, podizao ruke prema ustima, široko otvarao vilice i stezao zube. Oni su kuckali jedni o druge i škripali.- Čuješ kako škripe zubi? Tako bih ja jeo, da znaš... - govorio sam.

Na ulici je bilo sve više sveta. Ja i Dobra skrenuli smo iz ulice i otišli u park. Provlačili smo se kroz zamrznuto žbunje i seli na sanduk obojen zelenom bojom. Iz njega je izbijao miris natrulog lišća i taj miris se duboko uvlačio u mene i uspavljivao me. Trzao sam se, okretao glavu i posmatrao kako se drugom stazom udaljuju senke prolaznika. Prstima sam lupkao po sanduku, pred očima su mi se pojavljivale strašne vizije.

- Koliko je sati? - upitao je Dobra.

- Ne znam - odgovorio sam.- Sigurno je prošlo osam.

- Hteo sam da ti kupim mandarinu. Znači, ne mogu. Radnje su zatvorene.

- Aha . . .  - odgovorio sam i pogledao nebo. Na njemu više nije bilo zvezda. Jedino su se oblaci slagali jedan preko drugog puštajući na zemlju prvi sneg i grudvice mraka u kojima su, kao da je proleće, cvetale mandarine . . . 

( odlomak iz knjige : " Svirač u dvorištu ", autor Mirko Petrović )









Tuesday, 23 March 2021

Šetnja kroz vreme . . .

 "Draga Dušice,

za vaš blog sam saznao preko prijatelja a on od neke koleginice i valjda sve tako u krug. Pojedine priče koje pišete su mi najsličnije onom što sam čitao davno od braće Grim ili Andersena. Svakakvih knjiga sam čitao i po internetu svega ima zanimljivog ali vaše priče su kao one za koje sam mislio da ih više nikada neće biti. Čitam svaki dan i pogledam ima li nove priče. Sve što je objavljeno od vas a bilo je štampano od vaših priča kupio sam i čuvam na polici sa knjigama. Ako sam negde pogrešio u izražavanju vi se nećete ljutiti ja sam pisao srcem a to razumete.
Dragoslav Golić
Beograd "

Pišete svakodnevno. Trudim se da ispratim gotovo svaki vaš mail ali, iskreno, ( kao i uvek sa vama ), to je nemoguće. Bez obzira koliko imali slobodnog vremena u ovom periodu i pomoći od strane administratora, svakodnevno pristiže veliki broj vaših poruka i to je razlog što se na svaku ne stigne i ne može odgovoriti. Reći ću vam ovako: mail koji sam objavila na početku je sažetak i suština vaših poruka. Ujedno, priznanje da vaše reči " daju vetar u leđa " za svaku narednu priču. Poređenje sa piscima bajki čija imena su više od legende, ne ostavlja mnogo prostora za dalje komentarisnje. Svaka sledeća priča, ( voljom Božijom ), neka bude bolja od prethodne. To je ono što mogu da poželim ali ne i da vam obećam. Jer, ono što je neke nadahnulo da budu bolji, druge je uplašilo ili ostavilo bez teksta. Neke od priča čitaju se bezbroj puta i iznova ih uvek proživljavate žaleći junake istih ili retko, veseleći se sa njima. Neke je dovoljno pročitati jednom a zapamtite ih za ceo život. Ali život je upravo takav. Surov i suštinski, njegov smisao i lepotu čine male stvari. Sitnice. U svakom danu koji osvane i noći koja zakloni Sunce, rodi se po neka nova lekcija ili mudrost. Tek toliko ili baš taman, da novom danu da smisao . . . 
Priče koje dolaze na red, biće ogledalo stvarnosti sa velikim znakom pitanja : postoji li uopšte ono što je negde napisano u ovom ili nekom vremenu koje , kažu, ima ograničenje, težinu, brojku . . . ili ništa od toga? U nekim budućim danima, potrudiću se da vas podsetim na divna dela, ili barem odlomke nekih, koje smo, nepravedno, tragajući za nečim savremenijim i boljim, zaboravili i ostavili iza nas. Godine koje ne mogu da se vrate, kalendare koji više nemaju validnost ali sećanje, za sve njih zajedno, ima snage dovoljno da uz neke priče, tonove i slike , oživi neke divne dane.
Peščanik je okrenut i lagano propušta tek prvo zrnce . . . 

Dušica M. Ognjanović