Saturday, 11 November 2023

Sve će to narod pozlatiti

 O Novaku, manje više, svi znate skoro sve. Iz medija, ono što je sam ili članovi njegove porodice podelio sa javnošću. Reči prijatelja, saradnika, poznanika.

Novaka znam iz mog starog naselja. Sa Banjice. Tamo sam odrasla i živela, pre udaje. Po logici, kasnije promenila mesto stanovanja, za suprugom, pravac, na drugi deo grada. Elem, Novak i ja išli smo u istu školu "Bora Stanković". Redovi koji slede govoriće o ljudskoj slavi i ceni tog čuvenog:"Bravo bre!".

Nekoliko godina unazad (sećate se, sigurna sam), Novak nije imao tako sjajan period za sobom. Masovno, sa svih strana, mogao se čuti sledeći repertoar: "Uhvatio se, bre onog Pepea, ne zna gde bije", " Vidi kakav je, ko glista!", " Nema on više snage da odalami onu loptu", " Što više ne ode u penziju ko čovek, blamira se!", "Ako neće da igra, poštenije je, bre, da batali!", " Ovo je njega ona luda žena upropastila!"

Ovim narodnim "mudrolijama" nije bilo kraja. Narod ko narod. Kad si na dnu, vole da te opankom još malo gurnu u blato ili što duže drže u istom. Dok im se noga ne umori ili dok se "meta" ne digne iz blata,

Upravo to se i desilo! A, onda po difoltu i vekovima unazad poznato: " Pa on je bre naš"! Kada? Samo i jedino kada pobeđuje! Kada nastupi kriza, neka "krizira" sam. Retki su stameno stajali uz njega, gotovo samo najbliži, kada je bilo i postajalo "čupavo" sa svih strana. Naš narod voli pobednike, heroje. . . Ko ne voli? Zato se, uostalom, i daju takvi epiteti. No da li će naš narod, uostalom, (ljudi uopšteno), razumeti ikada da svaki heroj ima i svoju ranjivu stranu? Fakat - svako je od krvi i mesa. Neko, voljom Božijom, postaje dobar, bolji ili najbolji.

Sticajem okolnosti, mogu da kažem, Novak je mek kao parče najskupljeg grumena pamuka, osetljiv, saosećajan, prgav samo i jedino kada se oseća ranjivo. Kao i svaki lav, tada je najopasniji!

Poenta ovih redova:  Ljudska slava je čudna rabota i hvala dragom Bogu što se sa njome umeju nositi pravilno samo obožene duše.

" Prolupao je, jeb. . . a Pepe. . ! " Prso, grli drveće!" Nekoliko meseci kasnije:" Nole naš, legenda naša", "Tesla, Bog. . . !

Važno je da školski zna da se drži upamet, a za ostalo brine Bog. Uostalom, sve će to narod pozlatiti. . . 

Dušica M. Ognjanović


Thursday, 9 November 2023

Čaura

Samo jedan izlet u prirodu, malo šetnje, odmor mozga od svega oko nas. Moram da moljakam, pravim uvertire. Ni ovo vino više nije tako pitko ili frižider ne radi. Toliko je plaćen da bi trebao sam da me pita šta ću popiti. Čujem mu korake . . . umorna sam više od svega : posla, ljudi, moljakanja za jedan običan izlazak van grada . . .
Ni sama ne znam odakle mi ovoliko nade. Da će ovoga puta, nekim čudom, biti drugačije. I ta čuda koja čekam da se dese, previše dugo odbijaju da se pokažu u punom svetlu da i sebe , onu detinju, sa verom u Deda Mraza, počinjem da prezirem . . .
Vrda i ovaj put. Pravda se, podseća na dečaka koji krije zadah prve cigarete pred strogom majkom od koje se boji. Strah  . . . po ko zna koji put, predlaže večeru, omiljeno nam vino i ovoga puta, on se nada, on, da će magija Pepino Gajardija učiniti svoje. I jeste. Ne pitam više, ne insistiram. Ne barem ovu noć . . .
Budim se, čujem ga kako diše i mirno spava. Srećan. Tako izgleda, tako se ponaša, tako ga opisuju, on tako kaže. Ja nisam srećna, tako izgledam, tako se ponašam, tako me opisuju, ja tako kažem. Glumim . . . spadam u one kojima su sitnice život, naspram megalomana kraj mene kome i svemir izgleda nekako crn i skučen. Još jedna večera, još jedan ćorak za mizeran zahtev za malo imitacije mira van grada punog poput košnice u kojoj su muve odavno zamenile radilice . . .
Smešak, od srca, sa čuvenim "ne budi luda", svaki put kada krenem sa temom koja počinje da gura izlet na duboko drugo mesto. Mirni snovi, pretvaraju se u neki košmar. Znam to i osećam. Poznajem ga previše dugo, u našem svetu dubinu spoznaje merimo eonima uz obavezan osmeh i divljenje kako tako dugo i lako trpimo jedno drugo. Svaki njegov san, pretvara se u košmar, u nešto što ga tera da, i dalje stasit i jak, poput ranjene zveri, stenje do svitanja.
Dani jedan za drugim, prave priču koja nema ni slova ni zareza. Da li samo ja nazirem tačku, pitam se i skupljam hrabrost za koju odavno mislim da nikad nije ni bila deo mene. Još jednom pitam za izlet, dok ga gledam okrenutog leđima kako ponavlja : " taj jebeni izlet !" Ovo nije on. Ma koliko bilo snage i vatre u njemu, ovo nije on. Ove reči, stav, ponašanje propalice iz predgrađa koji se susreće sa bocom praznog piva. Taj ton, stav i rečnik, ne idu uz ovo i ono što toliko dugo poznajem.
Seda, skida sat sa ruke i grobnu tišinu remeti tupi zvuk metala o staklenu površinu stola. Tek sada shvatam da u pozadini, stari, masivni sat nije ni prestajao da opominje na vreme koje i dalje teče i postoji.



Snovi. Relativno novi. Leptir. Taj ogavni, mali, učaureni stvor od koga mu se gadi. Tera svu mučninu ovog sveta put njegove utrobe kad samo pomisli na njega. Njegov mali, bedan i kratak životić upakovan u to šareno telašce dlakavih , mekih krilaca. I neki skafander. Beli i krut. To odsustvo vazduha, odsustvo života, moći da diše, pokrene se. Prodornim pogledom pomešanim sa malo tuge koju ne sakriva ni najveštiji glumac, insistira da dobije moje priznanje. Da sam primetila. Da sam osetila i čula. Da sam videla kako se jutrom budi sa mukom pokušavajući da nekako ustane u snu umotan u svoje sopstvene čaršave.
Ne razumem ga, a to svim srcem želim, ne razumem ga dok me pita naprasno šta mislim kako je astronautima u njihovim skafanderima? Kako je leptiru u njegovoj čauri? Pitam ga da li mu je poznato kako je kratak leptira vek? Da li zna, da samo neke vrste, one malo većih krila, iz neki dalekih krajeva, žive i do godinu dana ali gle, taj siroti, lepi mali dlakavac, to čudo i jad prirode u isto vreme, u proseku živi najduže dve nedelje. Dve nedelje dragi moj! Siroti mali, šareni dlakavac, lepidoptera, četrnaest dana neke male radosti u letu . . . i to je to . . . Kako je astronautima u njihovim odelima, pojma nemam, naslućujem ili zabavno ili da ni sami ne znaju odgovor za to pošteđeni prisustva zemljine teže i odsustva potrebe da bar tada, ne misle na istu . . .
Sažaljenje nad sirotim insektom ili sugestija, tek, pristaje na izlet, konačno i da . . . ne verujem . . .
Pogled sa uzvišenja pokazuje prirodu u punoj lepoti cveće u punom cvatu, miomirise svuda oko nas. Ptice kao du srećne što baš nas vide, čini mi se pevaju lepše nego ikada. Plavi leptirić leti oko nas, radujem se, vetar se poigrava mojom kosom, smejem se . . . posle toliko vremena, čini se, smejem se iskreno i od srca. On viče! Bes u njemu nema kontrole! Urla na sirotog leptira kvareći čitavu idilu. Sve oko nas u mojim mislima i srcu pretvara se u mrak. Sunce sija jako i lepo ali ja ga ne vidim. Ptice su pevale jasno i lepo kao maločas, odjednom, ništa ja više ne čujem . . . Viče na prokletog leptira, urla o tome da ne može da se pomeri, seda na kamen rida i plače kako njegovi udovi nemaju kud iz čaure.
Vreme nije pomoglo ali želja za boljitkom jeste. Daje tračak nade , ono malo svetla u čuvenom tunelu. Stara, dobra prevara koja deci daje slobodu od najvećih prepreka. Predlažem da na papir prenese svoje strahove, slike koje ga muče  . . . Kada slike na papiru dobiju svoje oblike, obrise i "ožive" , neka budu bačene u kamin i tako završe svoju zluradu igru . . . Crteži su završeni, urađeni, naslikani, jedan za drugim . . . ali su san i umor presudili da ostanu  na stolu . . .
Zvoni ali čudno ili ga ja tako čujem. Telefon. Svira svoju melodiju koja sada zvuči drugačije. Nije na poslu. Tamo ga nema. Nije za svojim stolom. Ne kuca, ne piše. U bolnici je i moram ka njemu. Rekli su što brže . . .
Ne mislim ninašata. Ne svojom voljom. Nešto između molitve i želje da bude još mnogo naših izleta, da onaj nije bio poslednji. Ne mogu da mislim , sad shvatam da se samo molim. Molim samo jedno : da mi je živ . . .
Ljubim njegove šake, živ je! Toliko zahvalna da ne vidim, ne primećujem . . . razrogačene oči, prestravljen pogled, očaj. Košmar uživo. Ruka ne uzvraća milovanje, nema glasa, i jednog slova. Muk. I poziv , tihi poziv lekara da izađem na tren . . .
Jak moždani udar. Sve što će ikada više biti u funkciji su njegove oči. Zenice su sve što će ikada više moći da pokrene. " Žao mi je, njegovo telo, gospođo, od danas je njegova čaura . . . "
Donosim naše slike svaki dan, čitam njegove omiljene knjige, delove koje je najviše voleo . . . uvek se naginjem, šapućem, milujem ga i pričam. Pričam mu o svemu. Kažem da sam ubila puno leptira, toliko da im čak i ne znam broj. Neke namamim, zatvorim u teglu i gledam kako se koprcaju dok im ne dođe kraj. Kradem im i taj jedan dan. O dvanaest meseci, dok sam ja živa, mogu samo da sanjaju. Lažem i čekam barem trag osmeha . . . čekam nemoguće . . . Zar ćeš tek tako, uplašem, učauren, samo tek tako , otići od mene ? Zar ću morati da kažem da si otišao onako kako si nekada davno molio mene da nikada ne odem . . . ?
Donosim ono glavno . . . ono što je oduvek svakom problemu bilo rešenje i svakoj našoj sceni davalo magiju: Pepino Gajardi . . . umilan glas ispunjava sobu. Prilazim i milujem tako poznato, voljeno lice. Odrasli, veliki primerak Lepidoptera. U uglu njegovog oka, nešto nalik suzi. Muzika se ne predaje  . . .  stihovi idu jedan za drugim ali magije više nema . . .

Dušica M. Ognjanović







Wednesday, 8 November 2023

Prodavac senke

 "Nikome ni na senku stao" . . . čujemo često. I ta senka, koju svako od nas ima, često se uzme zdravo za gotovo. Neka senka iz prošlosti, senka na zidu u detinjstvu koja nas je terala pod meko ćebe, senka sumnje, senka koja se odjednom nadvije nad sunčanim danom . . .

Senka . . . da . . . a znate li priču o čoveku koji je odlučio da živi bez sopstvene senke? Ne znate? Evo kako je to bilo . . .

Postoji stara priča o momku koji je u zamenu za večni život, nekom trgovcu kojeg srete usput , prodao sopstvenu senku. Trgovac ga upita je li siguran, momak čvrsto potvrdi i pristade. Dobivši šta je želeo, produži dalje ubeđen da je sklopio sjajnu pogodbu - jer, čemu uopšte i služi senka, misli se momak, i što je se prosto ne otarasi !?

No, kako su prolazili meseci a sa njima i godine, momku je polako sve postajalo jasno! Išao je po svetu ne bacajući senku! Nijedno ogledalo mu nije uzvraćalo lik, i nije bilo jezera u kome bi on, (koliko god ono bilo mirno), mogao videti svoj odraz. Zabrinuo se da je postao nevidljiv, nije izlazio iz kuće kada sija Sunce, izbegavao je i mesečinu! Porazbijao je sva ogledala i navukao sve teške zavese na prozore. I ni to mu nije bilo dosta! Devojka ga je ostavila, potom još jedna, vremenom, prijatelji ostarili i umrli. Ostade on sam samcijat! Ostari i on vremenom i ne mače se nigde već življaše mučan samotan život u polumraku. 

Jednoga dana, na ivici snage, onako star i u očajanju, ode svešteniku i priznade šta je uradio.

A sveštenik ,koji je kada je ovaj momak sklopio pogodbu bio sasvim mlad a sada sav žut i loman poput stare kosti, odmahnu glavom i reče mu:" Nije taj bio trgovac, taj koga si sreo na putu. To je bio đavo sinko a kad se sa đavolom pogađaš, ostaneš uvek prevaren i bez duše."

" Ali to je SAMO senka !!" - vikao je nesrećnik

Sveštenik ponovo odmahnu :" Čovek bez sopstvne senke i nije čovek . . . " - okrenu mu leđa i više ništa ne reče.

I tako se ovaj nesrećnik naposletku očajan vrati kući. Celu noć beše zatvoren iza teških, tamnih zavesa a sutradan nađoše ga obešenog o granu jednog drveta. Na licu mu se poigravalo prvo jutarnje sunce a na travi pod njim, pružala se dugačka, uzana senka.

Neki kažu da su ga molitve starog sveštenika barem na kraju oslobodile muke no . . . samo Bog zna šta je dalje na onom svetu bilo. 

Kako god, pazite svoju senku! I pazite se trgovaca! Naročito onih koji vam niotkud ponude nešto na putu . . . 

Dušica M. Ognjanović