Sećam se da su od njega otimali sve. Gumice, olovke, pernice, jaknu. Čak je ostao i bez patika. Po četrvrti put. I peti pride, jer su bili besni do Meseca i nazad, kada su videli da je pokradenih četiri, zamenio petim parom, još lepših. Sve na njemu bilo je vrhunsko. Kvalitet u svakom smislu. Pogotovo ponašanje i karakter. Made in Germany. Ako mene pitate : bez greške, divan drugar sjajnih manira. Ako bi pitali većinu, (koja se inače uvek i pita) , bio je " Švaba ". Samo " Švaba " i morao je zbog toga biti kažnjen. Onoliko i onako da se za sva vremena pokaže ko je ko. Sa pitanjem, gde je onda razlika? Samo u " tajmingu " ili razlike nije ni bilo? Zvao se Aleksandar. Tačnije Alexander Schulz. Prezime tipično nemačko. I nadimak takođe: " Švaba ". Još uvek imam nas na slikama i gledam : gornji red, leva strana. On i ja , jedno do drugog. Kao dva limuna. Manji i veći. On na slici ispravljen, ponosan, grli svoju malu drugaricu, ja osmehnuta , još više skupljena u budalastom strahu da kada slike budu gotove, mogu da se pozdravim i sa svojim priborom. Srećom, nije bilo tako jer se Aki, (kako sam mu tepala), nije dugo zadržao uljuljkan u naše "gostoprimstvo" Alibabe i 30-ak razbojnika, koliko nas je bilo u razredu. Otišao je u svoju domovinu a mi smo ostali u kontaktu do mog preseljenja. Za njim su ostale divne uspomene: raspust kao iz bajke i poklončići koje u jednoj posebnoj kutiji čuvam i dan danas, sa sve slikama o kojima pišem . . . Šulc. Pre kolektivnog proseravanja, samo na par sekundi zaćutite. A onda, minut tišine. Iz poštovanja. Ne za Akija, živ je, hvala Bogu. Za Jozefa. Takođe " Švabu ". Vojnik Vermahta. Pre nego krenete da tandrknete papučom ili čime sličnim ka ekranu, a meni opletete sve po spisku, izbrojte do deset a onda nastavite da čitate dalje . . .
U Smederevskoj Palanci postoji spomenik i ulica Jozefa Šulca. Ulicu, razume se, posvetite nekome ko je nečim krupnim zadužio narod koji se usaglasio, prihvatio, želeo i postavio pomenutu tablu sa navedenim imenom. Dakle, 20. jula, davne 1941. vojnik Vermahta, odbio je naređenje da učestvuje u streljanju 18 boraca partizanske Palanačke čete i zbog te odluke, po kratkom postupku, od strane svog pretpostavljenog, zajedno sa partizanima, bio streljan po kratkom postupku.
Za njegov gest, u enciklopedijama sa ratnom i istorijskom tematikom, naći će te neizostavnu rečenicu : . . . " beše gest koji je ne zabeležen u istoriji ratovanja."
Wilm Hosenfeld. Gledali ste film Pijanista. Nije vreme za amneziju. Film koji je dobitnik Oskara za režiju, glavnu mušku ulogu i scenario. Ujedno, pobednik Kanskog festivala gde je kraj pomenutog ostvarenja ispraćen najdužim aplauzom u istoriji kinematografije. Inače, filmski scenario je napisan i urađen po istinitom događaju. Dakle, Wilm Hosenfeld je onaj lik koga pamtite i dan danas. Onaj koji je izdominirao kada, gde i čime je trebalo. Gestovima koji vode ka onoj spoznaji da savest, dobrota, život i svetlost , uvek pobeđuju. Ovo su samo dvojica " Švaba ". Za ostale sa sličnim postupcima i pričama, dalje nema mesta. Narod ne voli da čita na dugačko i na široko. Dugačke priče sa puno podataka koji, kako misle, više nikome ne trebaju i nikoga se ne tiču. Pamtimo ali kao i uvek, selektivno. Samo ono što nam na dalje i u buduće bude odgovaralo. Ono što se iza stakla umrljanog zemljom i krvlju slučajno sakrilo, tamo neka i ostane. Tako misle oni koji nisu naučili da savest i miran san idu ruku pod ruku i ne mogu jedno bez drugog.
Ne kažem, bilo je muke i velikih stradanja, i te kako, ali ruku na srce, (ko ga ima), prihvatimo činjenicu, da se i u najdubljem mraku kriju iskrice koje donose svetlo rajskih odsjaja.
Porodice oba pomenuta vojnika, dobila su, po pravdi, ono što sledi : posthumni orden časti i zahvalnice uz molitve za mir duša pomenutih od strane onih koje su spasili, i sve tako iz generacije u generaciju.
U sećanje na sve stradale u Drugom svetskom ratu, u ime svih logoraša stradalih i onih koji su dočekali slobodu, zahvaljujem Bogu na milosti u svakom pojedinačnom i svim zbirnim slučajevima. Hvala Bogu na svim sudbinama , ma kakav kraj istih da je bio. U njihova imena molim za oproštaj onima koji su se ogrešili jedni o druge uz dve klauzule nebeskog zakona:
za nauk da nam se ništa slično ne ponovi i upozorenje da se pero ne menja kamenom na kantaru svake duše koja se bude merila . . .
Dušica M. Ognjanović
U Smederevskoj Palanci postoji spomenik i ulica Jozefa Šulca. Ulicu, razume se, posvetite nekome ko je nečim krupnim zadužio narod koji se usaglasio, prihvatio, želeo i postavio pomenutu tablu sa navedenim imenom. Dakle, 20. jula, davne 1941. vojnik Vermahta, odbio je naređenje da učestvuje u streljanju 18 boraca partizanske Palanačke čete i zbog te odluke, po kratkom postupku, od strane svog pretpostavljenog, zajedno sa partizanima, bio streljan po kratkom postupku.
Za njegov gest, u enciklopedijama sa ratnom i istorijskom tematikom, naći će te neizostavnu rečenicu : . . . " beše gest koji je ne zabeležen u istoriji ratovanja."
Wilm Hosenfeld. Gledali ste film Pijanista. Nije vreme za amneziju. Film koji je dobitnik Oskara za režiju, glavnu mušku ulogu i scenario. Ujedno, pobednik Kanskog festivala gde je kraj pomenutog ostvarenja ispraćen najdužim aplauzom u istoriji kinematografije. Inače, filmski scenario je napisan i urađen po istinitom događaju. Dakle, Wilm Hosenfeld je onaj lik koga pamtite i dan danas. Onaj koji je izdominirao kada, gde i čime je trebalo. Gestovima koji vode ka onoj spoznaji da savest, dobrota, život i svetlost , uvek pobeđuju. Ovo su samo dvojica " Švaba ". Za ostale sa sličnim postupcima i pričama, dalje nema mesta. Narod ne voli da čita na dugačko i na široko. Dugačke priče sa puno podataka koji, kako misle, više nikome ne trebaju i nikoga se ne tiču. Pamtimo ali kao i uvek, selektivno. Samo ono što nam na dalje i u buduće bude odgovaralo. Ono što se iza stakla umrljanog zemljom i krvlju slučajno sakrilo, tamo neka i ostane. Tako misle oni koji nisu naučili da savest i miran san idu ruku pod ruku i ne mogu jedno bez drugog.
Ne kažem, bilo je muke i velikih stradanja, i te kako, ali ruku na srce, (ko ga ima), prihvatimo činjenicu, da se i u najdubljem mraku kriju iskrice koje donose svetlo rajskih odsjaja.
Porodice oba pomenuta vojnika, dobila su, po pravdi, ono što sledi : posthumni orden časti i zahvalnice uz molitve za mir duša pomenutih od strane onih koje su spasili, i sve tako iz generacije u generaciju.
U sećanje na sve stradale u Drugom svetskom ratu, u ime svih logoraša stradalih i onih koji su dočekali slobodu, zahvaljujem Bogu na milosti u svakom pojedinačnom i svim zbirnim slučajevima. Hvala Bogu na svim sudbinama , ma kakav kraj istih da je bio. U njihova imena molim za oproštaj onima koji su se ogrešili jedni o druge uz dve klauzule nebeskog zakona:
za nauk da nam se ništa slično ne ponovi i upozorenje da se pero ne menja kamenom na kantaru svake duše koja se bude merila . . .
Dušica M. Ognjanović