Wednesday, 22 November 2023

Starke

Ostavili su ga kad je bio beba. Zaljubljeni , mladi , odlučiše njegovi roditelji da će im lakše u potrazi za boljom budućnošću biti ako ostave malog Dragana dedi na čuvanje. Nisu ga ni pitali pristaje li, razmišljali može li? Nisu ni brinuli šta rade. Osim obećanja da će slati novac dovoljan za obojicu , obećanja  da će doći po njih i jednu gumenu igračku koju ostaviše sinu, ne ostade više ništa u tišini trošnog kućerka kad uz škripu vrata zatvoriše i ostaviše sve za sobom. Uzdah starca koji je brisao uplakano lice i tiho disanje bebe koja spava beše zalog koji ostade iza para u moru mnogih koji dadoše dušu i obraz u čuvenoj trci  " ka boljem sutra ". . . Godine su prolazile a deda je davao svoj maksimum od minimuma : od male penzije , stečene kao čistač ulica i socijalne pomoći , trudio se da Draganu ne bude manjka ni sa jedne strane. Tokom godina , kompleti knjiga za školu i sav pribor behu novi. Još uvek je sve mirisalo na knjižaru i njen asortiman dok se mali Dragan bezbrižno pripremao za nove školske dane dok deka sve trudove ulagaše , pa i onaj najteži , da ne zaplače od muke pred mezimcem. Vremenom, starcu bi jasno da se njegova ćerka i zet nikada neće ni javljati, ni vraćati. Sa druge strane, Dragan je bio ubeđen da je pitanje dana kada će se čuti kucanje gospodskog para, njegovih roditelja iza starih , oguljenih vrata . Dragan je bio pošten momčić koga je siroti starac odgajao časno i pošteno. Časno i pošteno behu dve reči i glavni kodeksi koji Dragana vodiše kroz život. Vreme leti , sa njime i godine. Pomagao je Dragan dedi radeći gde god je mogao uzeti koji novčić za njih dvojicu. Starina je popuštao sa zdravljem i potrebe behu sve veće. Dana nije bilo da siroti mladić nije išao do pošte raspitujući se ima li kakvog pisma, paketa, ičega na ime njegovog dede ili njega. Uvek tužno i neprijatno : " Na žalost ništa Dragče. Javili bi mi ili bi sigurno neko došao da vam donese. Biće, ne brini. "

To : " Biće , ne brini! " slušao je još dok je držao dedu za ruku kao mali dečak slušajući isto pitanje koje on sada izgovara umesto jedva pokretnog dede. Samo su se lica na šalteru smenjivala, odgovor nisu. Do u slovo ostali su isti. Kao i nada da će data reč onih koji su ga doneli na ovaj svet, savest i čast jednoga dana, ako ne već i sutra, vratiti na vrata iza kojih im je, da su znali kao Dragan i deka za čast i poštenje, ostavili sve . Nikada do tada Dragan ne beše željan ničega. Jednoga dana, vraćajući se iz škole , u izlogu radnje , Dragan ugleda neke patike! " Bože " - pomisli u sebi, " čini mi se u svom  životu ništa lepše ne videh!" Jedino što ikada u životu do tada zažele, behu te patike. Crvene " starke "! No, novca ne beše ni za jednu pertlu. Cena u izlogu kazivaše jedno, dekina i njegova platežna moć  : drugo. Nije moglo promaći starcu da je lice njegovog Dragana tužnije nego ikada. Behu siromašni ali i veseli u tome što su imali i to upravo beše prvi znak da nešto neće biti kako treba. Umoli starac unuka da mu kaže kakva ga muka muči no momče jasno i glasno odbi da prizna istinu kako se starac ne bi nasekirao što ovu želju uz celu penziju i socijalni dodatak ne bi mogao da mu ispuni. " Dekane moj, malo sam ljut na ove iz zadruge! Čuh kako komšiji nešto gunđaju oko brašna pa me ganu, ništa ozbiljno! Ja prgav!? Ajde znaš li me takvog,  mene ti " ? - reče ovo, izljubi svog milog dedu i zakle se sam sebi da će doći dan kada će imati i za crvene "starke" i dedi da daruje svega u izobilju. Osvanu fin, sunčan dan. Dragan beše u školi a deka požele da uz pomoć svog štapa, laganim koracima, oseti na starim , bolesnim kostima malo Sunca te izađe u šetnju oko trošne kuće. Ne načini par koraka i srete komšiju. Popričaše, pozdraviše se pa deka upita : " Da mi te moj Boro nisu juče šta zbog brašna kinjili ovi ? "  " Koji starino ? " " Ovi iz zadruge, šta oko brašna ?" " Ne, otkud ti to moj komšo ? "  " Unuk mi bi tužan, ja pitah šta li je. Kaže komšiju nešto oko brašna vijali pa pomislih da nisi ti šta ? " U to se komšija grohotom nasmeja pa nastavi : " Joooj, Draganče tvoj!  Mangup dedin! E , dana nema da ti ga ne vidim kako visi kod Vlajine radnje pa sve nosem u izlog gleda nešto , pokunji se! Ma ko bi ga znao šta je njima sad u glavi! Aj u zdravlje i polako do kuće stari! " Ne krenu deda ka kući nego pravo ka Vlajinoj radnji!
Živ nije dok ne vidi čega je to njegov unuk ostao željan! Uđe u radnju, raspita se kod starog komšije i ovaj mu reče : svaki dan posle škole, Dragan dolazi , uzme njegov broj crvenih " starki ", napravi "štraftu " po radnji, uzdahne , vrati patike i od srca zahvali prodavcu. Shvati deda šta je po sredi te zamoli : " Vlajo, brate mili! Kumim te Bogom i svim živim, hoćeš li me sačekati za pare da ja uzmem ove cipele jer evo za sve ove godine, ono moje siroče mi ništa ne zatraži do ovoga! Nije ni ovo tražio , no slučajno saznah! Siroče mi je ostavljeno samo , od malih dana je mrvicama bio zadovoljan, kumim te, čim stigne penzija, dajem do dinara makar hleba nemao! Daću ti i onu pomoć kad nam stigne jer nemam dovoljno ni od penzije ni od pomoći za ove cipele! " U srce pogodiše reči starca , njegove drhtave ruke i suze koje su kretale iz očiju. " Da mi plačeš u sred radnje , nećeš vala makar mi bilo poslednje! Od srca ti poklanjam ove patike i u zdravlju ih momčina nosio! " Deda se branio, molio , no, stari dobri prodavac ne odstupi od svoje odluke. Spakova u kutiju crvene patike i starina, ovoga puta, plačući od sreće, krete put trošne sobice. Sakri kutiju pod krevet i čekaše unuka iz škole srećan kao nikada do tad! Kada Dragan dođe deda ga zamoli da mu doda nešto, palo mu je pa se otkotrljalo pod stari krevet a kičma ga izdade pa ne može sam! Sagnu se Dragan , izvadi kutiju i  . . . o sreće i radosti koja nastade! Da je mogao u zvezde bi dedu vinuo! Zaplakaše obojica! " Ti ćeš meni nečeg biti željan , e ne dok sam ja živ! " Sada naglo radost zameni tuga !  " Odakle deko moj , teško nama kako ćemo sad i od čega dalje !? Lekovi, hrana, škola !  Sirotinjo prokleta , teška li si! " Prvi put izlete ovo sa Draganovih usana i deda ostade zatečen! Shvati unuk šta uradi pa poče sa opravdanjima kako to nije ni u ludilu pomislio, kako ga voli i njega i njihov život kao sve što mu je najsvetije no . . .  " Stigla je koverta " . " Šta ! ? "  " Stigla je koverta od naših. Poslali ti pare . Ja se raspitao, kupio ti te cipele da mi Draganče moj ne tuguje zbog cipela. " Zagrliše se obojica i ostadoše tako čvrsto zagrljeni samo Dragan preko ramena ne vide kako je deda pustio suze . . .

Biće glavni u školi! Ovoga puta u ranac, osim knjiga, stavi i staru crno-belu fotografiju, dvoje mladih , lepih ljudi sa bebom u naručju. Sliku svojih roditelja. I beše spreman da se svima pohvali kako je konačno dobio java i glasa od svojih, dodaće i ono što se logično uz to sprema, najavu njihovog dolaska i na posletku, starke!  Ima da zadive ceo razred! Ma i šire! Ulete momak u školsku prostoriju , zamahnu crno-belom uspomenom, sede na svoje mesto i značajno podiže noge na klupu da slučajno nekome ne promakne lepota i vrednost njegovog poklona! Behu drugovi radosni zbog njega, neki ga grliše, krenu veselje no, iz dna učionice začu se i ovo : " Ajde ne laži prosjače mali i uzmi tu starudiju od slike i baci je u peć jer te patikice ti je isprosio dekica a pismo i lovu si dobio od nazovi tvojih taman toliko koliko sam ja direktor ove škole! " Nastade tajac. Dragan se pridiže, ustade i orator iz poslednje klupe. " Šta je mangupe iz pola kvadrata u crvenim starkama? Ćale mi je rekao da je dolazio tvoj matori da moli kao klošar za "cipele"! - i grohotom se nasmeja. " Inače, uputi čiču da barem pred kraj života nauči razliku između cipela i patika, molim te! " Skoči Dragan ka njemu ali ga drugari iz razreda na vreme zaustaviše da ne napravi neku glupost. Izlete iz učionice ali ču za sobom : " Jadan, nema šanse da su original. "  " Ma kakvi, pa odakle njma za to? " "  Užas, videlo se da nisu nove!"  Čuvši ovo, kao bez duše , trčaše Dragan put pošte. Boreći se za vazduh upita službenicu : " Kad nam je stiglo pismo ?!! "  " Molim ?"  "Ne moli me !!!  Kad nam je stiglo pismo, pare neke! Bile su na mene ili na dedu! " - urlao je. Uplašena službenica polako  objasni, tihim glasom da nije stizalo nikakvo pismo, po najmanje novac. Ikada. I okrenu mladiću svu papirologiju na uvid. " Odakle onda da . . . " -  razmišljaše naglas ali službenica ču i reče : " Deka je penziju i ono što mu pripada zakonski a vezano za pomoć koju primate , spojio u jedan račun. Vidim da je kao razlog utroška u pitanju kupovina obuće. Tako je navedeno u obrascu. To je sve št . . . " Nije stigla da završi . Dragan je trčao ka dedi . Ka njegovom heroju, njegovom ponosu , jedinom izvoru ljubavi koju je u životu imao. Trčao je i plakao sa vriskom na usnama : " Sirotinjoooo, jooooj sirotinjoooo teška li siiii " Nije obraćao pažnju ni na zvuke, ni na prugu . Jedna patika, krvava i pokidana beše odbačena podalje od pruge , u travu. Ostalo . . . ostalo se prenosilo na vestima , novinskim napisima i od usta do usta. Abrovali su o mrtvom momku, siromahu koji je jurio da zagrli dedu svoga, zahvali , trčao kao munja u kao krv crvenim starkama.
Deda je živeo samo dva sata od sahrane onoga što ostade od njegovog Dragana. Od one meke, jedre bebice koja je tiho disala u krevetcu sanjajući povratak onih koji mu podariše život. Sanjaše čitav život koverat spasa a ispade da mu je deda , koji ga je čuvao kao zenicu oka svoga, kupio obuću za onaj svet. Požive deda dva sata nakon sahrane svog mezimca da sa ono malo sirotinje posluži prisutne i kako dade reč, vrati dug za " cipele ". Težak je život. Još teže su priče i sudbine koje piše. Dragana u crvenim starkama i dede sa veselim osmehom . . . nema ovde više . . .


Dušica M. Ognjanović




Monday, 20 November 2023

Sa one strane puta

 Doktora Dragoslava J. srela sam u njegovom domu. Preciznije, sreli smo se kada su se konačno stekli uslovi za to. U pravo vreme da nastane priča koja će mnogim dušama dati odgovor na pitanje koje jedni drugima postavljamo vekovima. Dogovorili smo se da ga posetim u njegovom letnjikovcu nadomak Beograda. Poziv sam dobila baš od doktora Dragoslava, još pre par meseci. Činilo mi se da će to biti još jedna od onih priča u kojima će poželeti, ( s pravom ), redove pune glorifikacije na račun njegovog poziva, no, sačekalo me je veliko iznenađenje. Prilikom ugovaranja našeg sastanka dobila sam onu čuvenu rečenicu:" Samo dođite  Dušice, neće te se pokajati." . . . i zaista nisam. Pravilnije rečeno, Dragoslav je davnih godina postao doktor . . . sada je načelnik klinike ali kako sam kaže, draže mu je kada u ovakvim okolnostima izbegavamo titule . . .

Miris zovinog cveta širio se svuda oko nas. Primetio je da sa uživanjem posmatram prelepa stabla u cvatu.

" Sada će i sok. Zovin, domaći. Moja supruga uživa u pravljenju. Recept je nasledila od majke, majka od njene i tako u krug. Videćete, rajsko piće. I naravno, kolač od jabuka. Vidim kako me gledate" - nasmeši se -  " ne verujete da eminentni lekar koji je pred vama želi da vas ugosti golim šećerom. Zvuči vam ludo? I jeste u neku ruku ali danas će nam trebati malo više grama lažne sreće  . . . da . . . baš tako . . . " - namesti svoje naočare za vid i priča krenu . . .


" Avgust , vani pakao! Dežurao sam dve noći za redom, spadao sam s nogu. Kolega je dobio sina .Dečak se rodio na njihovu Slavu pa se to prenelo na šenlučenje od nekoliko dana. Da se razumemo, u to doba, bio sam ateista. Slava i te običajne gluposti, nisam smatrao za relnost. Primitivizam, neko sujeverje, svakako daleko od nečega što bih želeo da poštujem.Toliko je tokom studija novopečeni otac bio uz mene, kada sam kao seljačić došao u veliku sredinu i našao mi se među prvima. I najdražim od svih kolega. Nema šta, dugovao sam mu mnogo toga, pogotovo da to svoje veselje provede na miru. Bio sam tu za njega, bilo je naporno ali rado sam to učinio.

Sećam se kao da je bilo juče: u 01 h, kolege donose na hitan prijem pacijenta. Na prvi pogled, procenjujem da neće preživeti. Činim, kao dežurni lekar , tada mladi hirurg, sa kolegama sve što je u našoj moći. Jedva čujnim glasom, pokušava da izgovori neko žensko ime. Krkljanje, krvi na sve strane. Kažem vam , i za nas iskusne lekare , težak prizor. Sati odmiču. Koleginica dobacuje:" Sad samo da nam je Bog u pomoći!! Kolega, ne brinite, vi ste dali maksimum."

Prebacujemo ga na intenzivnu. Znam da nema šanse. Osećam to. Žedan sam jako. Toga se i sada živo sećam. Sedeo sam sam , uniforme mokre od znoja. Kažu da su našli sliku venčanog para u njegovim dokumentima. Nasmejani i srećni. Na slici, lepa, mlada žena. Sa toliko ljubavi, pripijena uz muškarca sa fotografije, grli ga, kao da grli svoj ceo svet. Po pramenovima ugarak crne kovrdžave kose, naslućujem da je ovo moj pacijent . . . i shvatam koga je pokušao i poželeo da prizove.

Prevarili su me san i umor. Stara dva druga , dve skitnice neimenovanih heroja . . . 

" Doktore gubimo ga!!"- iz polu sna me trgnu panični poziv sestre. Znao sam! Jednostavno sam znao. Reanimacija je učinjena po svim protokolima i bez greške ali rezultata nije bilo.

" Doktore!!" - neko kao da želi da me prene da pomislim da sam Bog. 

Pokušavamo iznova i iznova! Ravna linija i onaj zvuk sa monitora koji ni jedan lekar ne želi da čuje. 

Muk. To je to. Još jedan statistički podatak sa frazom: operacija uspela, pacijent umro.

Sećam se da sam iznenada viknuo:" Daj , daj ga opet! Ajmo ljudi, daj ga ponovo!!"

Zvuk!! Otkucaji!!! Vi ne možete shvatiti kako je to. Srce! Tuđe srce koje se "vratilo"! Iz sveta seni. Iz smrti. Na moje oči, mojom rukom! Tako sam mislio tada . . . "

Primetila sam da je dvorište letnjikovca zamirisalo na kolač od jabuke. Divna gospođa J. svom suprugu i meni, posluži i taj čuveni sok od zove i tihim koracima, sa blagim osmehom, ostavi nas ponovo same. Jedan beli leptir slete mi na papir. 

" Znak . . . "

" Molim?"

" Znak da ovo što radimo ima neki blagoslov."

Namejali smo se oboje. Bi na drago . Svakome iz svojih a posle će se ispostaviti, identičnih razloga. 

" Probajte. Dok je topao i hrskav. Napravimo pauzu."

Sa par mrvica na krilu, zadovoljna što šećer nikad ne izneveri sa zagarantovanim užitkom, ipak zamolih, ako nije problem , da nastavimo priču . . .

" Prolazili su dani i trebalo je vremena. Dok nije došao sebi, sasvim. Opšte slavlje na odeljenju kada je stao poput mladog laneta na noge i kada je konačno mogao da zagrli svoju suprugu. Koliko je ta žena bila zahvalna, puna ljubavi. Pamtim, verujte, jako, jako slikovito, gotovo svaki detalj.

Jednoga jutra, zamolio je da popriča samnom nasamo, kada budem sam u ordinaciji, ili bilo gde na odeljenju, gde neće biti nikoga da nas omete u onome što bi podelio samnom. Zahvalnost. One čuvene reči kako sam njegov heroj i pitanje " kako bi mogao da mi se oduži." Gadim se sam sebi od svoje umišljenosti jer ubrzo saznah da je želja za dijalogom bila protkana potpuno obrnutom potkom . . . 

" Doktore . . . " - stidljivo poče. " Nema načina da vam se zahvalim. Ženu znam od osnovne. Od kada smo bili klinci , mi smo nerazdvojni. Da mi se one večeri nešto desilo, ono, znate, ona ne bi podnela." Sećam se njegovog stiska moje ruke, ne opisive topline a onda je nastavio . . . 

" Radojka kaže da niste vi krivi za jagnješce .Vaš deda je odavno planirao da ga zakolje kad se digne krov kuće. Nemojte da se ljutite na malu Anku,ćerku Slavka komšije što vam je onda slomila sanke, kaže da se moli za vas, a najviše onda kada vam je žena bila trudna sa prvim sinom Lazarom. Sve to iz istinske ljubavi prema vama jer ste bili pravi drugari i krali trešnje dedi Milanu kod žute vodenice."

Vreme je stalo. Nisam bio siguran šta vidim. Ni koga čujem. Kao u daljini, i sada, jasno se sećam njegovog glasa.

" Doktore, da zovem sestru!!? Doktore!!"

" Ne treba . . . samo ponovi. Ponovi od slova do slova. Da li me razumeš? Svako svakušto slovo, ponovi mi odmah!"

I ponovio je. Sve do poslednje reči. Dodao je : " Gospod je živ doktore. Ima Boga! Meni je jasno rekao da još nije moje vreme i da vama prenesem ovo za duše koje ste dobro znali kako bi vam dokazao da budete verni a ne . . . Verujte mi doktore, ovo je samo jedan. Imamo mi i onaj drugi život!"

Od toga dana, moj mantil, rezonovanje, poimanje mog zanimanja, mene, sveta oko sebe. Sve je dobilo novu, dublju, smislenu dimenziju. Vidte, možda bih i dalje sumnjao ali ne, nakon tih reči više nikada . . . 

Radojka je bila moja tetka kojoj sam se na glavu popeo plačući danima zbog jagnjeta , mog ljubimca, koje su deda, otac i baka zgotovili kada se gradila naša seoska kuća. Ta tetka je umrla dve godine nakon mog odlaska iz sela. Anka je bila moja školska drugarica, pegavi zvrk riđe kose koja je umrla kad smo bili na raspustu, sedmog razreda moje osnovne škole. Da, supruga je imala težak porođaj sa našim prvim sinom, Lazarom, jedva se izvukla."

" Dušice . . . "

" Kažite Dragoslave?"  - jedva čujno nadjoh snage da izgovorim.

" Vi verujete u Boga svim srcem. Pratim vaš rad. Ko će bolje od vas uobličiti i preneti ovu priču? Molim vas, učinite ovo za mene, moju savest i sve one koji sumnjaju da život posle smrti ne postoji."

Ustala sam. Prišla sam mu. Ustao je i on. Pružila sam ruku i sa čvrstim, gotovo vojničkim stavom, dala reč:

"Načelniče , od reči do reči, kako ste kazali, Bogom se kunem, posvedočiću u vaše i moje ime, u ime svih onih koji su bili, videli i potvrdili, smrt nije kraj. Imate moju reč!"

" Amin Dušice! Bogu našem slava i hvala!"

" Amin Dragoslave, tačno tako, slava Mu i hvala . . . "

Dušica M. Ognjanović