Friday, 10 March 2017

Siromah i bogataš

Jednog dana, jedan bogataš dade siromahu kao "dar"  punu korpu đubreta! Siromah se nasmeši,uze korpu i ode... Isprazni je, očisti i usput ubra najlepše cveće i voćke koje je našao. Vrati se onom bogatašu,dade mu korpu sa iskrenim osmehom na licu . Bogataš se začudi , pogleda u siromaha sa "visine"  pa ga zajedljivo upita : " Zašto mi daješ tu korpu punu voća i cveća? Da te podsetim,dao sam ti je prepunu đubreta, zar ne ? " Siromah  se osmehnu i sa kraljevskim dostojanstvom odgovori : " Gospodine dragi,svako daje ono što nosi u srcu ... "


Monday, 6 March 2017

Školska muka

Trebalo je da to bude uobičajeni školski dan : graja, frka, trka... Razmena tinejdž tračeva, po kojeg pogleda, komentari sa aplikacija i slične  'korisne“ aktivnosti današnje omladine. I sve bi bilo u redu,(koliko je to u današnje vreme moguće) u formuli   : klinci + pubertet + luda vremena da se nije proširila priča koje je mnoge, one koji su još iole pri sebi , ostavila bez teksta....
Sporečkali se klinci oko banalnih stvari, sve same sitnice da bi u jednom trenutku  sve preraslo u grčko-rimski stil a za koji tren kasnije jedan od „boraca“  se dokopao i stolice. Jakim udarcem u glavu, verovali ili ne, oborio je svog malog „protivnika“ na pod i na licu mesta jednim potezom poslao ga u carstvo šarenih zvezdica i snova.
Deca su počela da dozivaju učiteljicu, vape u pomoć kada su videli da je đavo odavno odneo šalu. Rumenih obraza, sa sada već rasutim repićem od sprinta duž školskog hodnika, stiže učiteljica i sa tonom punim neverice zavapi: „ Dete moje, pa šta uradi svome drugu, shataš li koliko si ga povredio?! „
Na opšte zaprepašćenje ostalog nastavnog osoblja, u među vremenu pristiglog, mali rvač koji je potegao stolicu hladno odgovara: „ Pa šta, nije mu ništa... svaki čovek ima sedam života, video sam u igrici.“
Ostavši bez teksta svi odrasli (a tamo prisutni ) znali su da će to biti težak i mukotrpan put kako objasniti da je fikcija jedno, a stvarnost nešto sasvim drugo.
Da napomonem, ono što je najvažnije, “ gubitnik „ u susretu sa stolicom je više nego dobro, jurca po školskom dvorištu sa povećom čvorugom , zna da nema sedam života i kloni se sparing partnera od prošlog puta.
A šta da rade roditelji koji su brinući materijalne brige sasvim slučajno ili, ne želim da verujem namerno, ispustili svoje male mačiće da u ova surova vremena shvataju na najteže načine da nemaju ne devet, ne sedam nego samo ovaj jedan život u kome im je samo trebalo pružiti ljubav i čistu svest o odrastanju. U tom slučaju, stolica iz pomenute priče služila bi im samo kao mesto za predah da podele sendvič kao što se radilo u dobra stara veremena... Dva drugara, ništa lakše...... a danas tako težak zadatak . . .





Dušica M. Ognjanović