Među njima bili su i Miloje i žena mu Branka.
Evo priče . . .
Oboje su radili u jednom fabričkom gigantu naše lepe, pokojne , stare države, sa grbom šest baklji i crvenom zvezdicom.
Bili su radnici za primer, povučeni i pošteni ljudi. Kako na svim poljima , tako i u bračnom životu, mogli su biti primer celom društvu. No, u doba drugova i drugarica, nakon zbegova i rovova, beše praktikovan raskalašan život , ( javna tajna ), življen punim plućima. Odstranivši Boga iz svojih života , uz put i moral, ni život, ni sami Miloje i Branka, ne behu interesantni ni kolegama ni glavarima.
Njihov mali svet sastojao se od divnih kockica koje su krasile prelep mozaik : šetnje vikendom kraj reke, odlasci do Saborne Crkve, šetnja kraj tvrđave i reke . . . Po koji Bosiljčić ratluk i malo šarenih bombona u fišek i pravac u maleni stančić blizu Lomine . . .
Godine su prolazile, a Miloje i Branka nisu imali dece. Pričalo se da su im drugovi i drugarice, vrlo rado stajali na muku.
" Što ne zamoliš onog vašeg da vam pomogne, svašta može a vama šipak! "- orila se hala od ženskih surovih šala na Brankin račun.
Uvek je tiho, smerno i sa blagim osmehom ogovarala " zna Bog šta radi " uz surovi odgovor drugarica i drugova " vidimo " uz gromoglasan aplauz.
U maju, dobiše napokon Miloje i branka sina! Dadoše mu ime Svetozar. Vazda da ga podseća kako su Svetom Bogu verovali i kako im je njegovo rođenje donelo ne samo radost već i neku novu svetlost u život.
Najbolji u osnovnoj, još bolji u srednjoj. No, ocene ne pokazivaše tako: što drugima beše petica za samo dve pitane lekcije, Svetozaru beše trojka za besprekorno poznavanje cele knjige.
Kako se bližilo vreme za polazak na fakultet, krenuli su očigledni i veliki problemi: bez obzira na brilijantni um, zbog niskog procenta ocena, Svetozaru je bio upitan i sam upis na zanat a kamo li na fakultet kojem je u mislima , željom , znanjem i voljom, toliko težio.
Uz podršku roditelja, krštenog kuma i starog prote Luke, ohrabri se Svetozar i odluči da upiše " šumarski ", i posle pređe na toliko željeni " pravni ".
Dan kada je Svetozar došao iz srednje, Branka nije zaboravila dok je bila živa.
" Vele, neka me Bog upiše, ja nemam dobar prolaz za više". - pogled oboren u pod, knedla u grlu i suza koja ne sme da se pusti.
" Idi u pojce, tamo, među vaše, one što ne koriste ič društvu. Tako mi vele".
Uzalud su bile Brankine reči utehe i uveravanje da će sve to doći na svoje. . .
Posle višemesečnog traganja za njim, Svetozar je proglašen mrtvim. Ne pokazujući nikakvu empatiju prema ucveljenim roditeljima, često se moglo čuti, onako u prolazu sa smeškom punim zlobe i pogledima ispod oka: " eto vam ga vaš Bog".
" Dao Ga je, uze kad je Njemu volja i slava Mu i hvala na svemu pa i na ovome." - govorila je Branka puštajući da krupne suze padaju na tlo . . .
Prolazile su godine. Miloje i Branka, blažili su tugu milovanjem školskih svesaka, knjiga , po koje fotografije, pletenog džempera i stvarima jedinca Svetozara.
Tuga je bila golema samo zbog jednog: ni groba da mu odnesu svilenih bombona . . .
Jednog maglovitog , zimskog jutra, poštar donese telegram. Branka , uplašena i zbunjena, ne otvori dok ne dođe Miloje sa Službe iz Saborne.
Kad stiže, sedoše jedno pokraj drugog, Miloje drhtavom rukom, ali odlučan pred voljenom Brankom, otvori telegram i poče da čita:
" Svako od nas ima svoj put. I njime hodi. Čeljade snuje, Bog određuje. Imate pravo kad kažete, samo Bog Svemogući zna šta radi. I bez obzira na sve, baš kao i vas dvoje, čvrsto Mu treba verovati, ma šta vas zadesilo.
Slava Bogu, poštovani moji!
Monah Rafailo
( vaš sin )
Svetozar "
Kažu da su tog dana, u Crkvenoj porti, Miloje i Branka, bili veseliji nego na rođenju sina jedinca! O kakva radost u starosti koja im se činjaše beznadežna i sumorna. Sa protom Lukom, krenuli su put manastira koji je bio naveden u samom dnu telegrama.
Susret sa sinom, sada jednim od najboljih monaha , Rafailom, bio je veseo, bez i malo tuge! Svetozar je bio izmoljen od Boga i Bogu vraćen na najbolji mogući nači! Kako nije mogao naći mesto u društvu u kome nije bilo ni morala, ni pravde, Svetozar je pošao put manastira neprestano se moleći, sve prethodne godine, da Gospod ukrepi njegove roditelje.
Miloje i Branka su , par nedelja nakon posete monahu Rafailu, sinu jedincu, dobili nenadano društvo : Bojana!
Prota Luka dovede momčića, siroče, da se Branka i Miloje staraju o njemu. Momčić beše bez igde ikoga ali valjana, poštena i čista duša. U svemu bi desna ruka Miloju i Branki i iznad svega, velika radost u starosti i razlog za veseli osmeh na starom licu dve dobre duše tako zahvalne . S vremena na vreme, svo troje, Miloje, Branka i momče Bojan, odlazaše u manastir noseći monahu Rafailu po koji sitni dar . . . po koju jabuku, svesku, brašna i ulja za bratiju.
Čovek snuje, Bog određuje . . .
Slava Mu i hvala u vjek i vjekova! Amin!
Dušica M. Ognjanović
No comments:
Post a Comment