Tekstove o vršnjačkom nasilju nije lako pisati. Uvek kada se osvrnem na ovu temu, "premotavam" neke događaje kojima sam i sama bila svedok u školskim danima. Koliko treba kriviti porodice samih nasilnika, jednaka krivica je i na pedagoškom osoblju. Razredne starešine, učitelji, njihovi ljubimci i ljubimice. . . I oni koji to nisu. Iz razloga što svojim intelektom, "komešaju masu" kojom je kasnije teško upravljati ili iz potpuno pedesetih pobuda koje nikada i nikako neće imati opravdanja - nasilje je nasilje!
Ćorav, krakat, slindža, zuba, debeli, glista, smrdlja, tupan, krezavi, buljava, kepec, noske, klempa. . . Zapita li se iko od roditelja zlostavljača da li postoji mogućnost da deca (koja su sada žrtve), jednoga dana budu nadređeni deci koja su ih zlostavljala? Da li im pada na pamet da ta deca sutra mogu postati medicinski radnici, advokati, sudije, policajci, medijski moćnici od kojih će zavisiti život nekadašnjih nasilnika? Da li su roditelji malih zlostavljača svesni činjenice da zlostavljano dete NIKADA ne zaboravlja ime, prezime i lik onoga koji mu je naneo bol kada je bio najranjiviji!
To su ozbiljne i opasne stvari koje lako mogu poprimiti dimenzije koje niko ne želi. A to se zaista događa. I nije plod fikcije već uzročno-posledične veze. Svaka zlostavljana jedinka, u kasnijem dobu, i sama, na razne varijacije, postaje zlostavljač. Onaj, uz čije ime i rezime, pridev "brutalan" biva najbolji opis. Retki su oni, koji čudom Božijim, oproste, rade na sebi lavovskim trudom i krenu dalje. Vršnjačko nasilje je vrzino kolo gde se, (a roditelji o tome ne razmišljaju), od malog zlostavljača, nasilnika, pa i do same žrtve, regrutuju budući zakonom kažnjivi povratnici. Dakle, kada god se ukaže prilika, zaštitite slabog, nekoga ko trenutno nije ugledan, dopadljiv, jer nikada ne znate da li će za koju godinu biti neko od koga će vam zavisiti život. . . I bukvalno.
Dušica M. Ognjanović
No comments:
Post a Comment