Miris tamjana širio se svuda. Sveće pucketaju i voštanim suzama, slivaju se u nečujnu molitvu za one kojima su namenjene. Prethodne noći, sneg je napadao taman toliko, da napravi bajkovitu stazicu ka ckvi.Vrata se otvoriše uz blagu škripu i u nju stupi mladic otresajući ispred tragove snega sa svog kišobrana. Celiva ikone, jednu po jednu i sklopljenih očiju, poče da se moli. Zadivljen beše sveštenik prizorom: moderan momak, tako usrdno zanešen u molitvu.
Praveći se da čeprka po crkvenim spisama, kraičkom oka prateći, sačeka sveštenik da momak završi svoje moljenje. Kada bi siguran da se, osenivši se krsnim znakom, momče ispriča sa Bogom,priđe mu i reče:
" Momče, zaželi nešto svim srcem svojim drugima."
" Za to sam se i molio oče!"
" Zaista!? Ovako ćemo: sve to za šta si se tako usrdno molio za druge, neka se vrati tebi i tvojim najmilijima koliko još danas."
" O Bože!!"
" Šta bi sine? Ako ti je srce čisto, misli i dela ispravni, idi s mirom!"
Momak krenu ka izlazu crkve, pognute glave, činilo se, sušta suprotnost verniku koji uđe.Vrati se nazad i upita: " Oče, mogu li da se obratim Bogu ponovo?"
" Možeš sine jer si brzo shvatio pouku da sve što drugima misliš a kamo li činiš, pripremaš sebi i svojima."
Ovoga puta, mladić se pomoli pred samim oltarom, na kolenima. Kako sveštenik vide, gorko lijući suze. Nakon molitve, pokloni se ikonama i glasno reče: " Oprosti mi Gospode!"
Uze svoj kišobran, izađe na sneg koji još jače poče da veje i beše čvrsto rešen da više nikada i nikome ne poželi zlo . . .
Dušica M. Ognjanović
No comments:
Post a Comment