Meni kao da na čelu piše: ispovednik. Gratis savet (ne ona vrsta kojom vas ostavljaju da vas "poduče", da će vam sa pet puta igovorenim ovo, dva put ono plus koji dinar biti : puj pike. Hoće, kako da ne . . . Ja radim ozbiljno, temeljno i prekovremeno.Uživim se svim srcem svojim i svom dušom svojom u probleme znanih i ne znanih. Da mogu da ispovedam po 24h bez prestanka, sigurno i bih, nego moje "stado" spava. Ja nemam tu privilegiju . Čoban smišlja kako da im pomogne, pre svega, kako da ih sačuva, kako usud i poziv nalažu, logično, leže pred zoru. Tada oni koji mi se ispovedaju, ustaju ispvani, puni nade, spremni za novi dan i savet koji će u toku dana čuti od mene , savet koji se kao i svakome moga kova, javi pred svitanje uz obavezno prvobitno i celonoćno mučenje sa hiljadu loših scenarija da bi me na kraju svetlost, i bukvalno, pred zoru prosvetlila i naučila šta reći a tom nekom šta činiti. Ne lajte ko ulični džukci i ne sudite nikda i nikome po izgledu : iza skupih naočara i još skuplje šminke krije se jeftini rob. Naj jeftiniji kojeg ste mogli dobiti. Niko nije ni ponudio cenu jer uz ono ispovednik, logično uvek je išlo i gratis.
Svanu fin, jesenji dan. Veče , pred odlazak u park , gde ću se naći sa svojim starim školskim drugom, pozva me isti i zamoli da popričamo. Upita odgovara li mi da se vidimo tad i tad u toliko i toliko tamo i tamo , naravno pristadoh. Plan je bio da se prošetamo parkom dok on izjada šta ima, ja odslušam i obavim čista srca i mirne duše šta sam navikla a on da nakon toga, ode po sina do vrtića. Da mu prethodne večeri ne osetih esenciju tuge u glasu, ovaj bi susret mogao biti lep, prijatan da se podsetimo školskih budalaština, gazimo kao kada smo bili bezbrižni klinci po kojoj barici i namerno šuškamo koracima po suvom lišću. Ništa od toga. Ugledah još iz daleka polu pogrbljenu priliku. Mlada sam kao rosa u podne ali moja generacija ne bi trebalo da bude baš ovoliko grbava, ne bi trebala zapravo uopšte. No, saznaću uskoro šta mi je ili ko je od mog druga napravio Sizifa. Poče uobičajena priča kako moji, kako njegovi, meni muž njemu žena, kako mu je sin meni krpenjak . . . sve u svemu klasika ali osetih da je ovo uvod u nešto teže. Navela sam ga da se otvori, da prošetamo, zaista i od srca kazala šta god da je mora i biće bolje no, on kao starac zamoli da sednemo na prvu praznu klupu, nasloni na nju kišobran koji se u ovim jesenjim danima uvek nosi za uobičajenu kišnu simfoniju pa poče :
" Mnogo sam ga povredio a znam da nije trebalo niti smelo. Kad mi je najviše trebala pomoć uvek ali uvek mi je bio tu. Šta god da je bilo u pitanju, šta god, uvek je sve ispadalo kako treba. Za klinca, za kucu, ma šta god, uvek je bio tu. A ja prokleta budala, veruj mi, izjeda me to, oka ne mogu da sklopim, znaš li kako sam mu uzvratio? Nikako! Kad god sam mogao, kao za neki čudan inat , radio sam stvari koje su ga, osećam i znam, povređivale. Bio sam govno, đubre, nazovi kako hoćeš." U trenutku sam primetila da se spremaju one suze koje ja teško podnosim. Muške suze. Spadam u one kojima jedna muška suza padne teže nego dok mi žene odridamo u cugu dva sata zbog okrznute trakice na bluzi. " Pitao sam ga i pričao i uvek me saslušao " - nastavi. Dana nije bilo da ne pomislim koliko je dobar prema meni a usput sam shvatao i prema drugima. Ne mogu da oprostim sebi što sam radio i radim i dan danas sve što mogu da ga nekako oteram od sebe, u ova idiotska vremena, smeta mi to sve što njemu prija i nikako više nismo kao što smo bili. Ne znam da li me shvataš ali, sve sam upropastio. "
Direktan pogled lice u lice i skotrljale su mu se dve krupne suze na neobrijanom i umornom licu. Čini se da ni on nije poduže spavao samo , ali kako čujem, iz drugih razloga. Dlanovima, rekordnom brzinom obrisa lice pa nastavi : " Plašim se da sam ga oterao od sebe. Oterao sam ga svojim ponašanjem, svojim bezobrazlukom, ne zahvalnošću , mada to nikad nije tražio od mene." Naglo ustade, pogleda na sat i podseti i sebe i mene da mora po malog, zapričao se, što ga nisam prekinula, smarao me. Konfuzan i očajan. Dve reči koje su mu mogle biti validna zamena za ličnu kartu. Zahvali što sam ga odslušala i prilikom pozdrava, predložih mu da ne izigrava klinca, nego telefon u ruke, neka pozove prijatelja o koga se ogrešio, od srca kaže isto što i meni i pokaže da se u istinu kaje.
" Pričao sam ti o Bogu Dušice, o Bogu! " - skoro da je povikao a u pustom parku činilo se kao da njegova očajna objava beše obelodanjena celom gradu. Sa rukama u džepovima grabio je stazom punom lišća, povremeno šutirajujići po koji i shvatih da je ponovo zaplakao jer je ponovio isti potez kao na klupi brzo izvadivši jednu ruku i još brži poznati potez pokreta na licu. Sela sam na klupu i iskreno, osetih : ništa. A kada su vam noge kao od želatina, vi isključeni kao kućni aparat iz struje, kada gledate u jednu tačku i reklo bi se, ne dajete znake života , to znači da ste u šoku. Dakle bila sam u šoku. Tuga. Čista, filtrirana, esencija tuge. To je ukratko i definicija života bez čovečje ljubavi prema Bogu i molitvenog kontakta sa Njim. Glasovi me prenuše da se priberem. Majka je dozivala dve devojčice, bliznakinje, i upozoravala ih da ne skaču po barama . . .
Pođoh ka kući i moram priznati da mi je školski, tokom celog dana, do večeri, marširao po mislima onako setan, šutirajući ono lišće te odlučih , kasno u noć, da učinim, šta je bilo preko potrebno.
Pogledah da li suprug na miru spava, pritvorih vrata od radne sobe, upalih omiljeni svećnjak i kao svaki čudak iskombinovah ono što je samo nama svojstveno : starinu sa hi tech - om pa počeh :
" Ovo je priča o Mileni i Hasni. Hrišćanka i Muslimanka. Logično, školski, vidiš po imenima. Bile su u istom razredu, baš kao ti i ja nekada. Behu najbolje drugarice. Hasnina majka je pravila burek za kojim je Milena bila luda a Milenina majka je Hasni pravila sok od zove koji je u slast pila kao nagradu za svako dobro delo koje bi učinila. Obe behu dobre devojčice i svaka od njih beše vaspitavana u duhu svoje vere. Dakle, behu pobožne. Nikome nisu mogle dati jedan povod za prekor svojim ponašanjem koje beše na ponos obema stranama. Jednoga dana, a to su imale običaj, čitale su svaka svoju Svetu knjigu i naizmenično iz njih, svaka onoj drugoj, pročitala bi po jednu pouku ili priču i tako su najviše volele da provode vreme. Mileni beše najdraža priča o čudima koja je Gospod činio za ljude čak i kada se činilo da je svaka nada izgubljena a Hasna je volela da joj čita ajete iz Kurana.
Jednoga dana, razbole se Hasnin brat. Nastade velika tuga u obe porodice jer su ga Milenini roditelji smatrali svojim sinom. Toliko bliske behu ove dve porodice. Po prijemu u bolnicu, nakon analiza utvrdiše da mladić ima sepsu i da je jedino što je preostalo da se porodica oprosti sa njim. Niko od njih nije mogao da veruje : do juče zdrav mladić, nestaće iz njihovih života , izgleda , za par sati i to zauvek! Možeš i sam pomisliti kakav očaj nastade! U jednom trenutki, Milena zamoli Hasninu mamu da li može da ostane nasamo sa njenim sinom. Ovo začudi več šokiranu i uplakanu ženu ali jedva izusti da može ukoliko joj osoblje dozvoli. Bi dozvoljeno jer porodica umirućeg mladića potvrdi da su kao jedna porodica i neka Milena uđe ako može. Umesto pojanja za pomoć u molitvi u pozadini imaše specifični zvuk medicinskih aparata koji su merili životne parametre umirućeg. Iz malene torbice koju je nosila preko ramena, Milena izvadi malu bočicu sa Svetom vodicom pa poče : Gospode predobri i svemogući, pomozi Hasanu da ozdravi da ne plaču moja Hasna i njeni roditelji. Molim te Gospode učini da živi, daj mu snage i neka ovo izađe na slavu Tvoju. Otvori bočicu, sa par kapi nakvasi dlan i pomazi Hasninog brata po glavi. Izađe napolje i reče: " Ja mislim da će Hasan biti živ! ", njegovoj majci pokaza rukom da se sagne kako bi joj došapnula "da ovi nemaju pojma" ( misleći na lekare). Nakon nekoliko sati, na čuđenje osoblja koje se staralo o Hasanu što je najbolje moglo, nastade neko međusobno domunđavanje i dežurni lekar saopšti kako je stanje nešto bolje ali da se previše ne nadaju. Sutradan Milena zamoli isto, majka bolesnika dozvoli a Milena ponovi učini: " Gospode Bože predobri i Jedini , da ovo sve bude na slavu Tvoju!" I sutradan ponovi isto. Na opšte čuđenje lekara, porodica, mešavine suza radosnica i zahvalnosti prema Bogu, jedna od sestara pozva Hasanove i poruči da slobodno mogu ući kod njega jer on želi nešto da im kaže! Spremali su se za dženazu a Hasan sad i te kako sedi , rumenih obraza i čeka da im nešto kaže! Priđoše a on prozbori : " Zahvalite se Alahu a onda Mileni i reci Hasni da nikad ne zaboravi neku priču o koracima u pesku. Meni donesite knjigu sa tom pričom da je uz sebe imam dok sam živ i da je deci svojoj, inshallah, čitam kada dođe vreme. " U čudu , roditelji mladog Hasana učiniše kako im je rečeno.
Po povratku kući, logično, nastade opšte slavlje. Milena svima ispriča naglas priču o čoveku koji je sanjao da šeta obalom i razgovara sa Bogom. Šetajući, video je dva traga u pesku : jedan je bio Gospodnji, drugi njegov. I tako dugo, dugo godina, dva traga u pesku. Ali, jednom prilikom, brecnu se čovek: " Kada mi je bilo najteže, Tebe Bože nije bilo! Bili su samo jedni tragovi u pesku!" "Da, istina. Tada sam te nosio" - beše odgovor Gospoda.
Dakle, školski, Bog nije zli policajac koji hvata sve naše greške i jedva čeka da nas kazni. Naprotiv! Kada bi nam sudio za svaku našu grešku, zle pomisli ili dela, ne bi bilo živog čoveka. Zato, glavu gore, sve loše što si činio do sad, zaboravi, okreni novi list, i počni život kakav će biti na ponos tebi, tvojoj supruzi i sinu. Iznad svega, i na prvom mestu, neka Gospod bude ponosan na tebe. Ne moj slučajno da spadaš u onu grupu nesrećnika koji psuju ime Onoga koji ti je život dao! Psuj onoga koji te doveo do toga, da zbog njegovog nagovora na razne gluposti, zreo čovek, kao dete plačeš u parku. Pogledaj šta je cilj jednog a šta cilj drugog! Jedan želi da te uzvisi svojom dobrotom drugi da te ponizi svojom zlobom. Biraj školski. Koliko se sećam, bio si đak generacije, daleko od glupog, što mi daje nadu da ćeš i te kako znati da proceniš šta ti je činiti i na čijoj si strani. Od srca pozdrav."
Gasim računar , svećnjak ostavljam da gori . . . gledam u plamen sveće i pomišljam koliko li se ljudi setilo, pre spavanja, zahvaliti Bogu i pomoliti Bogu. Pitam se da li se oni pitaju kako On nije zaboravio probuditi njih za novi dan. Jadni ljudi . . . jedne male, nezahvlne bede pune sujete. Hule na Boga što im ne ispunjava koje kakve sumanute želje ili gluposti a zaborave se zahvaliti što ih odmah nije kaznio za sijaset zala i grehova koje su počinili ili su im prešli u dnevnu rutinu. . . Daje Gospod predobri šansu za promenu. Neka vam Gospod uvek i u svemu bude prioritet, a ne samo poslednja nada ili Onaj čije ime igovarate kada je za sve ljucke resurse prekasno. Ne zaboravite, nema mekšeg jastuka od čiste savesti i biće vam jasno da idete pravim putem!
Budi me poruka : " Školska, sve pročitao, shvatio, dugujem ti . . . ma, šta poželiš. Ukapirao sam. Sve! E nije ni čudo što te svi gotive! Aj pa piši, čujemo se, živa bila! " Živ bio i blagosloven Gospod što budalama i dalje daje priliku. Više od 500 rana po telu i glavi imaše Hristos dok je stradao zbog vaših i mojih grehova, gadosti i jadosti. A mi ? Teško nam je izgovoriti jutarnje i večernje molitve . . . Nekada su majke čitale svojim potomcima i pričale priče iz Knjige nad knjigama. Kao najveći dar , sinovima i ćerkama, poklanjale su se Biblije i kao Svetinje se prenosile sa velikom pažnjom iz generacije u generaciju novim naraštajima. Danas . . . danas majke poklanjaju silikonske implante različito pozicionirane ćerkama za proslavu mature. U šta smo se pretvorili i kuda i kojim prevoznim sredstvom nagazili pun gas, to samo đavo zna jer očigledno, on je platio benzin i pomogao oko ideje. No svetlo i dalje gori. I radi upravo ono što mu samo ime kaže : svetli i daje putokaz . . . Ni predstavu nemamo koliko smo srećni što imamo najboljeg Oca . Oca nad Očevima, slava Mu i hvala! Amin!
Dušica M. Ognjanović
Dušica M. Ognjanović
No comments:
Post a Comment