Piše mi prijateljica, ( pošto vidi da joj ne uzvraćam pozive ne iz hira već zbog sastanka koji je trebalo da se završi svakog trena ) , dakle piše sledeće:" Ne znam da li ćeš da veruješ, znaš i sama gde sam jutros bila i kaže mi radiolog kad smo završili i ja ga lepo pitam šta znači ta poslednja neka zbunjujuća formulacija a on meni " Aaaaa, ne brinite ništa! Objasniće vam sve vaš lekar opšte prakse, ali nije vam to ništa, kažem vam, to su vam nešto kao minijaturni infarktčići, svi to imamo".
Ne verujem šta čitam. I zato opet čitam. I opet ne verujem. Čekaj, bre. Kako svi u nekom trenutku imamo "infarktčiće"?! I kako je to normalno?!
Je li sve što nas melje u toku dana, godine, bivstvovanja . . . postalo za nas kao neka rutinska patnja da i ne osetimo kad unutar nas nešto puca, lomi se, prekida . . . sve dok se te niti koje nas vazuju za život ne istanje do maksimuma. Da li je stvarno normalno da je neko stalno pod stresom, ali doslovno non - stop? Da li je normalno - napomena za one sa manjim IQ - ne trudite se da odgovorite, ovo je retorično pitanje , dakle, da li je normalno da se neko istovremeno boji da će skoro biti rata, da će mu biti smanjena plata, skuplja rata . . . Da rizikuje da dobije batine ako kasneći na posao bez kojeg se boji da će da ostane, slučajno pogleda nekog popreko u saobraćaju, da će da mu ukradu novčanik u kojem ionako nema ništa osim dokumenata koje nema ni para ni živaca ponovo da izvadi, a morao bi . . . Da mu se zaljulja tlo pod nogama kad mu jave kako je njegov anđeoski naslednik slomio ruku dečaku iz razreda dok ga je tukao sa još dvojicom, iz ne baš pravednog gneva . . . ali samo tren kasnije kad prođe prvobitni šok i taj udar na očinski ponos, proradi ono još gore - predatorsko - dobro je, hvala Bogu, mogao je njegov sin da bude taj sa slomljenom rukom.
Znači, bolje i da je dželat nego žrtva . . . Kakva propast. Doduše, ovo sad nije tema. Samo digresija. Opet za one sa manjim IQ - to je privremeno odstupanje od osnovne misli, ili ako vam je još lakše - usputna opaska.
Dakle, stres je po definiciji način na koji emociolano i telesno reagujemo na neki događaj koji smatramo opasnim, uznemirujućim ili pretećim . . . I kako tačno to može biti normalno? I nemojte da vam je palo na pamet da mi pišete kako te "infarktčiće" dobijamo od nezdravog života, jake hrane, nekretanja . . . Jer odgovoriću vam svašta!
Da je ta budalaština tačna, kako bi na sred fudbalskog terena padali ko pokošeni momčići u svojim ranim dvadesetim, koji nemaju ni grama sala i ubiše se trčeći . . . Neću druge primere da navodim, rekoh, kazaću svašta . . .
One koji i dalje ne svhataju ništa, podsetiću na jednu reklamu. Da.
Nema mesta iščuđavanju. Samo se koncentrišite da vam poenta ne promakne.
Elem, reklama je nemačka, kao i sve drugo nevešto sinhronizovana, i pritom se s Meseca vidi da nije za naše tržište. U tih pola minuta, prikazuju muškarca koji učestvuje u kvizu i preznojava se kao da je doveden pred streljački vod. . . Ne zna odgovor. I to je vrhunac stresa. Za te ljude, u tom svetu . . . U sledećoj sekundi unjkavi glas ekspresno nudi dezodorans "koji će učiniti da se osećate prijatnije i u najekstremnijim situacijama"!
Ne znam da se smejem ili da plačem.
Mislim da znam šta ću . . .
Dušica M. Ognjanović
No comments:
Post a Comment