Najavljivali su oluju, ali tek za sredu. Trebalo je da imam vremena da upoznam obalu reke koja se pružala predamnom, lepa i nepoznata, boje koju nisam uspevala da razaznam. Meštani kažu da je nemirna čak i u normalne dane. A, na svaki moj pokušaj da sazna šta misle pod tim i šta se to onda događa u tim manje normalnim danima, samo bi me prodorno pogledali, kao da u tom trenu odlučuju da li da mi kažu ili ne, a onda procenivši da ipak ne treba da znam, samo bi produžili dalje, bez reči.
Spremala sam se da istražim ovo neobično mesto u kojem sam se obrela nakon jedne sasvim neobične preporuke pomalo čudnog čoveka kojeg nisam videla nikada više od tog slučajnog susreta u knjižari.
Posmatrao me dugo dok sam prelistavala turističke brošure. Gledala sam slike nepoznatih mesta koja su morala da ispune tri uslova: da budu dovoljno daleko, dovoljno neistražena i dovoljno neobična da mi privuku pažnju. Odabrala sam dva i spremala se da krenem ka pultu gde su me čekale već naručene knjige, kada je prišao. Ćutao je nekoliko sekundi, ali pogled tih neobično crnih zenica nije mi dozvolio da odem. Pružio mi je malo parče papira na kojem je rukom bilo ispisano odredište. Naziv mesta za koje nikada nisam čula. Spustio je pogled na brošure koje sam držala u ruci i nekim čudnim glasom, koji kao da je dolazio iz neke dubine, ubedljivo rekao „ To nije ništa. Idite ovde . . . “ primoravajući me da uzmem ceduljicu. Dok sam je proučavala u ruci, njega već više nije bilo . . .
Deset dana kasnije bila sam na putu ka ovom malom mestu. Okruženo oštrim planinama, naseljeno ćutljivim ljudima i načičkano kućama koje su izgledale kao da u njima niko ne stanuje, obećavalo je bar zanimljiv vikenda za nekog sa ovakvim sklonostima kao što sam ja.
Dakle, tog kasnog popodneva, nebo je odjenom postalo modro, gotovo crno, pre nego što je bilo ko očekivao. ..
Bilo je kasno da se vratim u sobu koju sam iznajmila. Pokušavala sam da nađem sklonište, ali uz reku nije bilo ničega. Ne znam šta me je toliko plašilo. Ja volim čudna mesta, nepoznate krajeve, neobične ljude. Volim oluje. Ali sada sam se osećala nekako drugačije. Kao da sam se prvi put u životu istinski plašila. Ne znam šta mi je više izazivalo nemir. Gromovi koji su parali nebo ili voda koja se uznemirila kao da se u njoj samoj nešto čudno događa. Drhtala sam od straha, ubeđujući bezuspešno sebe da mi je, ustvari, samo hladno i da sve što treba da uradim jeste da nađem bilo kakav zaklon dok ovo ne prođe...
Potpuno mokra i iscrpljena, povremeno sam podizgala pogled iščekujući da ugledam bilo šta. I u jednom trenutku, kao da se spustila niotkud, kao da je do maločas nije ni bilo tu, na stotinak metara ispred mene bila je koliba. Mala, mračna i trošna, bez svetla. Očito napuštena.
Nije ni bilo bitno. Trebao mi je krov nad glavnom, a ne društvo. Naći ću načina da uđem, pa makar obila ta vrata, iako su delovala toliko staro i istrošeno kao da je bio dovoljan i najmanji dodir da zaškripe i da se otvore.
Tako je i bilo.
Zakoračila sam u potpuni mrak, u memljiv vazduh oivičen nakvašenim drvenim zidovima brvnare koju je samo na sekund osvetlila munja. Taj sekund je bio dovoljan da ispred sebe ugledam čoveka iz knižare. Odevenog u crno, sa nečim oštrim u ruci.
Nisam se pomakla. Sevnulo je samo još jednom.
„ Znao sam da nećeš odoleti. Šteta “. . .
Dušica M. Ognjanović
No comments:
Post a Comment