Ruka, koščata stara crna . . . dlan rozikast sa tamnim linijama i prah na dlanu. Sad ga vidim ko da mi i dalje stoji pred očima. Pesak, šaka peska iz njegove ruke, neka vika, Boga pitaj dokle se čula. Jara napolju, da kamenje istopi. U daljini čujem da mi neko izgovara ime ali njegov glas nadjačava one od "mojih" , svaki pokušaj da zaboravim, evo dana danas, nemoguće je . . .
Tih godina smo harali! Nema gde nam noga nije kročila: od Afrike , Azije, ama nema temeljca koji nismo mi nalili! Zlatna vremena su to bila! Velika firma, samo čuješ: dobili smo Libiju, sutradan, Egipat traži naše, ama Indiju smo radili! Nema dela Afrike gde nismo bar ciglu ostavili. Kad se setim, e Bože moj dragi, građevinci kakvih nije bilo! Ovo sad!? Sramota me i da pogledam! To krivo, ružno, neplanski čičkano jedno do drugog, bruka!
Dobismo mi u to doba, prvo, Libiju i Ranko, Ismet i ja, sećam se ko juče da je bilo, tri pajtosa, opet nas potrefi da idemo zajedno. U istu turu išli i nije nas bilo briga ko još uz nas ide, bili smo ko braća.
Sećam se, kako sletimo, dočekaju nas ko bogove! Odma smeštaj, hrana sve usluga od jutra do mraka, ma od ptice mleka da je neko od nas zatražio , verujem čaša bi bila puna. Dobijemo mi da se radi hotel. To je čudo kakav projekat je bio! Fontane, prilazi nestvarni, enterijer, sećam se, radili ga neki britanci , tad bili na glasu, broj jedan! Mi u građevini , oni da "došminkaju" dekor kad sve ove glavne ruke završe . . . e aj, lako je "šminkati" posle bato moj.
Kako bilo, krenuli mi u obilazak da se vidi teren, okolina, sve kako je običaj. U ekipi, bilo nas par građevinaca, oni glavni, zna se, i prevodilac. Krenuli, bilo oko podne, jara, kosti i kamen topi! Gledam onaj okoliš, lepa zemlja, Boga mi, biće fino ovo što se planira, znam iz iskustva, od oka.
Da se ne kunem, ali ko da se niotkud stvorio! Poče glasan govor, pretvori se u viku neku! Nastade pometnja očas posla! Vidim stari nešto viče , vitla nekim štapom oko sebe al slovo ne razumem! Pitam sta je, Ranko slegne ramenima, Ismet mi pokaza rukom da sačekam, vidim zatečen. Nagnu se, kaže : " Buni se stari , nešto oko zemlje." Ja pitam zna li da je legalno, koji smo, firma velika i odakle, Ismet potvrdi al kaže "ćuti, ne da stari, vekovima su tu njegovi". Prvi put videh da Ismet ne zna šta bi, bio snalažljiv na svim poljima, sad rukom kroz kosu, nešto nogom vuče po pesku, malo se odalji, more vidim ja , odneo đavo šalu. Priđem onom čiči, slovo znao nisam al podviknuh da se skloni, mora da se radi. Prevede mu neko . . .
Taj pogled , orlovski nos, svaku boru mu pamtim! . . . Sagnu se, uze šaku peska. Stegnuo je, ko da život unutra drži! A onda, direktno ka meni! Lice u lice, zastade, otvori šaku, nešto žustro izgovori i dunu mi onaj pesak u lice! Dva mi puta uradi nešto rukom oko glave ja , da vam pravo kažem, odgurnuh ga instiktivno. Čiča, star , ja u punoj snazi bio! Ništa se nisam silio, odgurnuo ga blago od sebe a vidim slovo okolo niko da prozbori. Ja ka Ismetu, znao jezik, pitam šta su se snuždili a on: " A Stanko!! Šta ti ovo treba . . . " Pitam sta bi: " Prokleo te." Ja se nasmejah, čiča ni za stopu da se makne a Ismet moli da mu se izvinim. Ja mlad, bandoglav, još opsovah, beži tamo, duva mi pesak u lice, kune me čiča ja da mu se izvinjavam!
Ta gungula nekako se završi, dođe sve na svoje al vidim starog iz prikrajka, ko orao da me vreba, ni da makne od nas. Niko nije ni pokušao da ga makne, mislim se, šta me briga, tu sam da odradim, da uzmemo posle dobru paru i sad ga vidim i nikad više!
Večerali ko begovi! Ne znam je li ko od vas bio u pustinji kad noću ali se prizor ne zaboravlja! Bože dragi , kako sve što stvoriš , sve je lepo! Nebo svetluca a zahladni, pa bude nestvarno lepo, toliko drugačije od one dnevne jare. Svud okolo, kad noć dođe, da vidite kako je pustinja lepa! Još kad se vatrica razgori, u daljini male hijene uče da ćape po nešto a pesak ima neku čudnu, predivnu boju, obasjan vatrom pa se vidik, čini se, duži u nedogled.
Voleli smo mi tako, uz meštane malo u pustinju, uz vatricu, pa posle nazad u smeštaje naše. Dobri domaćini bili, ne mogu da ne kažem . . .
Oko neko doba noći, otežaše mi kapci, prenu me nešto iz sna! Ja da maknem teret sa očiju kad čuh pade nešto na pod! Upalim lampu pored kreveta, ustanem i spotakoh se na dve urme! Pogledah Ranko, Ismet, spavaju ko zaklani. A majko draga otkud urme kad niko od nas trojice nešto ih baš i voleo nije!? Dohvatih oči, one slepljene , pogledam prste, omirišem : urma! Probudih Ismeta, ispričah mu šta se desi on se uspravi, sede na ivicu kreveta, pogleda me i ćuti. Pitam ,aman, šta je, šta me gleda i otkud urme, nisam ga budio da se gledamo on će : "Stanko, da se ti nekako iskupiš, ovo je veliki urok!Urme su ti kod njih čaure kućne, predstavlja ovo kuću. Ovo što je obe otvorio . . . " - vidim da se nećka da dovrši, " rastavlja ti temelj od zidova. Vala Stanko, ovaj te prokleo dobrano, Alaha mi, bolje se izvini da ne bude kakve nesreće!"
More idi bestraga mislim se, i ti kad si pobenavio ko i oni! Kakva izvinjenja i bakrači, i da hoću, gde da ga nađem!Šta me briga bre, sebi rekoh, platu na ruke pa kući svojoj, zna firma šta radi, nije moje da vagam čije je , je li, nije li . . .
Sve u roku bilo završeno, prezadovoljni oni a Boga mi i mi, još jedan posao gde pođosmo kući ko iz Ali Babine pećine. Mi put aerodroma, ono, umalo ga ubi vozač, pred nas onaj čiča! Melje, ništa ne razumem al mi nešto, u duši, ne znam kako da vam opišem, bi mrsko što ga vidim, mučnina me neka obuze, ne znam kako bih sve opisao. Pravo s leve strane, gde sam ja sedeo! Pesnicom blago o staklo, otvorim, on pruža dlan, među dva prsta vadi urmu i lomi je na pola! Tu sam već krenuo vrata da otvorim i da ne bi Ismeta, da naučim čiču pameti! Stigosmo na let, na vreme, nikome nisam dao slovo da mi izgovori. Nakon povratka u našu zemlju, nije bilo toga koji je, čak i u šali , smeo da mi pomene čiču. . .
Odmicaše dani, nedelje, meseci. Zaimalo se, a i porodica se proširi. Prodadosmo stan u kom smo bili, odosmo u podstanare na neki period dok kuća koju počeh ne bude gotova.
Majko Sveta! Nije sile bilo da je završim! Još malo otkazni rok kod gazde, mi se nadali već ćemo uveliko biti skućeni, kakvi! Nevalja nešto oko temelja, meri ponovo, taman uradi, zid, puca ko staklen! Da izbrojati mogu, ne bi pola sata pobrojao šta sam sve ja svojim rukama digo na spratove! Sopstveni krov nad glavom, ko da neka ruka sama lomi! Ismet meni , dok smo radili oko temelja još , reče za one urme, tu se, Boga mi, naljutih ali nastavismo dalje.
Neće pa neće! Tad niko živi nije ni mislio na Boga osim moje žene koja pita mene fino da se ja šta nisam ogrešio, jesu li mi svaka od para, do u dinar , poštene? Zakleh se svim što imamao da jesu a ona će: " Da pitamo mi kakvog monaha šta da se radi, nisu ovde Stanko moj čista posla!" Veče pred odlazak u manastir, zove Ismet. Rekoh mu da idemo u našu svetinju a on ko da mu laknu, pa poče: " Stanko, moli tvoje kaluđere da te spasu jer je ona zemlja gde smo hotel sagradili, od onog starca, veli, vekovima u nazad od njegovih, a ko mu uzme, krova nad glavom ne imao dok nestane temelja onoga što si svojom rukom gradio! Ne bi on nikog ni kleo da smo ga odslušali, nego ti jedini istupi da vičeš na njega, odgurnu ga, osramotio si ga Stanko pred svima dok je govorio."
Ispričasmo kaluđeru sve u detalj , on nas posavetova da se prihvatimo Slave, redovno i usrdno molimo i daće Bog da bude sve kako reba.
Crnom mukom namučismo se oko gradnje kuće! Toliko para i ulaganja u nju, da mi se onakva, nit započeta čestito, ogadi od temelja! Vucarali smo se po tuđim stanovima a noći nije bilo, čini mi se, da ne sanjah šaku na staklu, čičino lice i urme. Ne bi vajde, ne bi boljitka . . .
Poodrastoše mi deca, sin preuze na sebe . . . 2011 godine, ko da je bilo juče, sećam se, sve poče da dolazi na svoje! Uključih se opet u gradnju i ako vremešan, Boga mi, odradih oko kuće da je jedna od najlepših i dan danas u kraju! Stade prava. zdrava, ko čardak iz bajke!
2011 godine, gledah vesti i sećam se, javljaše, u nekom od sporadičnih granatiranja po Libiji, nastrada veliki broj građevina iz našeg zlatnog doba gradnje po svetu. Na snimku videh oblast koju sam znao ko svoj džep! Tu bi hotel koji smo izgradili! Granatiranjem načeše ga a dva dana kasnije, sravniše ga sa zemljom! Videh u vestima kako se obistini i nestade kletva sa dve urme!
Kako se gradilo onda, neće više nikad i nigde, nema više takvih neimara i pečalbara! A Boga mi ni toga koga je majka rodila a da me natera da okusim urme!
Dušica M. Ognjanović
Tih godina smo harali! Nema gde nam noga nije kročila: od Afrike , Azije, ama nema temeljca koji nismo mi nalili! Zlatna vremena su to bila! Velika firma, samo čuješ: dobili smo Libiju, sutradan, Egipat traži naše, ama Indiju smo radili! Nema dela Afrike gde nismo bar ciglu ostavili. Kad se setim, e Bože moj dragi, građevinci kakvih nije bilo! Ovo sad!? Sramota me i da pogledam! To krivo, ružno, neplanski čičkano jedno do drugog, bruka!
Dobismo mi u to doba, prvo, Libiju i Ranko, Ismet i ja, sećam se ko juče da je bilo, tri pajtosa, opet nas potrefi da idemo zajedno. U istu turu išli i nije nas bilo briga ko još uz nas ide, bili smo ko braća.
Sećam se, kako sletimo, dočekaju nas ko bogove! Odma smeštaj, hrana sve usluga od jutra do mraka, ma od ptice mleka da je neko od nas zatražio , verujem čaša bi bila puna. Dobijemo mi da se radi hotel. To je čudo kakav projekat je bio! Fontane, prilazi nestvarni, enterijer, sećam se, radili ga neki britanci , tad bili na glasu, broj jedan! Mi u građevini , oni da "došminkaju" dekor kad sve ove glavne ruke završe . . . e aj, lako je "šminkati" posle bato moj.
Kako bilo, krenuli mi u obilazak da se vidi teren, okolina, sve kako je običaj. U ekipi, bilo nas par građevinaca, oni glavni, zna se, i prevodilac. Krenuli, bilo oko podne, jara, kosti i kamen topi! Gledam onaj okoliš, lepa zemlja, Boga mi, biće fino ovo što se planira, znam iz iskustva, od oka.
Da se ne kunem, ali ko da se niotkud stvorio! Poče glasan govor, pretvori se u viku neku! Nastade pometnja očas posla! Vidim stari nešto viče , vitla nekim štapom oko sebe al slovo ne razumem! Pitam sta je, Ranko slegne ramenima, Ismet mi pokaza rukom da sačekam, vidim zatečen. Nagnu se, kaže : " Buni se stari , nešto oko zemlje." Ja pitam zna li da je legalno, koji smo, firma velika i odakle, Ismet potvrdi al kaže "ćuti, ne da stari, vekovima su tu njegovi". Prvi put videh da Ismet ne zna šta bi, bio snalažljiv na svim poljima, sad rukom kroz kosu, nešto nogom vuče po pesku, malo se odalji, more vidim ja , odneo đavo šalu. Priđem onom čiči, slovo znao nisam al podviknuh da se skloni, mora da se radi. Prevede mu neko . . .
Taj pogled , orlovski nos, svaku boru mu pamtim! . . . Sagnu se, uze šaku peska. Stegnuo je, ko da život unutra drži! A onda, direktno ka meni! Lice u lice, zastade, otvori šaku, nešto žustro izgovori i dunu mi onaj pesak u lice! Dva mi puta uradi nešto rukom oko glave ja , da vam pravo kažem, odgurnuh ga instiktivno. Čiča, star , ja u punoj snazi bio! Ništa se nisam silio, odgurnuo ga blago od sebe a vidim slovo okolo niko da prozbori. Ja ka Ismetu, znao jezik, pitam šta su se snuždili a on: " A Stanko!! Šta ti ovo treba . . . " Pitam sta bi: " Prokleo te." Ja se nasmejah, čiča ni za stopu da se makne a Ismet moli da mu se izvinim. Ja mlad, bandoglav, još opsovah, beži tamo, duva mi pesak u lice, kune me čiča ja da mu se izvinjavam!
Ta gungula nekako se završi, dođe sve na svoje al vidim starog iz prikrajka, ko orao da me vreba, ni da makne od nas. Niko nije ni pokušao da ga makne, mislim se, šta me briga, tu sam da odradim, da uzmemo posle dobru paru i sad ga vidim i nikad više!
Večerali ko begovi! Ne znam je li ko od vas bio u pustinji kad noću ali se prizor ne zaboravlja! Bože dragi , kako sve što stvoriš , sve je lepo! Nebo svetluca a zahladni, pa bude nestvarno lepo, toliko drugačije od one dnevne jare. Svud okolo, kad noć dođe, da vidite kako je pustinja lepa! Još kad se vatrica razgori, u daljini male hijene uče da ćape po nešto a pesak ima neku čudnu, predivnu boju, obasjan vatrom pa se vidik, čini se, duži u nedogled.
Voleli smo mi tako, uz meštane malo u pustinju, uz vatricu, pa posle nazad u smeštaje naše. Dobri domaćini bili, ne mogu da ne kažem . . .
Oko neko doba noći, otežaše mi kapci, prenu me nešto iz sna! Ja da maknem teret sa očiju kad čuh pade nešto na pod! Upalim lampu pored kreveta, ustanem i spotakoh se na dve urme! Pogledah Ranko, Ismet, spavaju ko zaklani. A majko draga otkud urme kad niko od nas trojice nešto ih baš i voleo nije!? Dohvatih oči, one slepljene , pogledam prste, omirišem : urma! Probudih Ismeta, ispričah mu šta se desi on se uspravi, sede na ivicu kreveta, pogleda me i ćuti. Pitam ,aman, šta je, šta me gleda i otkud urme, nisam ga budio da se gledamo on će : "Stanko, da se ti nekako iskupiš, ovo je veliki urok!Urme su ti kod njih čaure kućne, predstavlja ovo kuću. Ovo što je obe otvorio . . . " - vidim da se nećka da dovrši, " rastavlja ti temelj od zidova. Vala Stanko, ovaj te prokleo dobrano, Alaha mi, bolje se izvini da ne bude kakve nesreće!"
More idi bestraga mislim se, i ti kad si pobenavio ko i oni! Kakva izvinjenja i bakrači, i da hoću, gde da ga nađem!Šta me briga bre, sebi rekoh, platu na ruke pa kući svojoj, zna firma šta radi, nije moje da vagam čije je , je li, nije li . . .
Sve u roku bilo završeno, prezadovoljni oni a Boga mi i mi, još jedan posao gde pođosmo kući ko iz Ali Babine pećine. Mi put aerodroma, ono, umalo ga ubi vozač, pred nas onaj čiča! Melje, ništa ne razumem al mi nešto, u duši, ne znam kako da vam opišem, bi mrsko što ga vidim, mučnina me neka obuze, ne znam kako bih sve opisao. Pravo s leve strane, gde sam ja sedeo! Pesnicom blago o staklo, otvorim, on pruža dlan, među dva prsta vadi urmu i lomi je na pola! Tu sam već krenuo vrata da otvorim i da ne bi Ismeta, da naučim čiču pameti! Stigosmo na let, na vreme, nikome nisam dao slovo da mi izgovori. Nakon povratka u našu zemlju, nije bilo toga koji je, čak i u šali , smeo da mi pomene čiču. . .
Odmicaše dani, nedelje, meseci. Zaimalo se, a i porodica se proširi. Prodadosmo stan u kom smo bili, odosmo u podstanare na neki period dok kuća koju počeh ne bude gotova.
Majko Sveta! Nije sile bilo da je završim! Još malo otkazni rok kod gazde, mi se nadali već ćemo uveliko biti skućeni, kakvi! Nevalja nešto oko temelja, meri ponovo, taman uradi, zid, puca ko staklen! Da izbrojati mogu, ne bi pola sata pobrojao šta sam sve ja svojim rukama digo na spratove! Sopstveni krov nad glavom, ko da neka ruka sama lomi! Ismet meni , dok smo radili oko temelja još , reče za one urme, tu se, Boga mi, naljutih ali nastavismo dalje.
Neće pa neće! Tad niko živi nije ni mislio na Boga osim moje žene koja pita mene fino da se ja šta nisam ogrešio, jesu li mi svaka od para, do u dinar , poštene? Zakleh se svim što imamao da jesu a ona će: " Da pitamo mi kakvog monaha šta da se radi, nisu ovde Stanko moj čista posla!" Veče pred odlazak u manastir, zove Ismet. Rekoh mu da idemo u našu svetinju a on ko da mu laknu, pa poče: " Stanko, moli tvoje kaluđere da te spasu jer je ona zemlja gde smo hotel sagradili, od onog starca, veli, vekovima u nazad od njegovih, a ko mu uzme, krova nad glavom ne imao dok nestane temelja onoga što si svojom rukom gradio! Ne bi on nikog ni kleo da smo ga odslušali, nego ti jedini istupi da vičeš na njega, odgurnu ga, osramotio si ga Stanko pred svima dok je govorio."
Ispričasmo kaluđeru sve u detalj , on nas posavetova da se prihvatimo Slave, redovno i usrdno molimo i daće Bog da bude sve kako reba.
Crnom mukom namučismo se oko gradnje kuće! Toliko para i ulaganja u nju, da mi se onakva, nit započeta čestito, ogadi od temelja! Vucarali smo se po tuđim stanovima a noći nije bilo, čini mi se, da ne sanjah šaku na staklu, čičino lice i urme. Ne bi vajde, ne bi boljitka . . .
Poodrastoše mi deca, sin preuze na sebe . . . 2011 godine, ko da je bilo juče, sećam se, sve poče da dolazi na svoje! Uključih se opet u gradnju i ako vremešan, Boga mi, odradih oko kuće da je jedna od najlepših i dan danas u kraju! Stade prava. zdrava, ko čardak iz bajke!
2011 godine, gledah vesti i sećam se, javljaše, u nekom od sporadičnih granatiranja po Libiji, nastrada veliki broj građevina iz našeg zlatnog doba gradnje po svetu. Na snimku videh oblast koju sam znao ko svoj džep! Tu bi hotel koji smo izgradili! Granatiranjem načeše ga a dva dana kasnije, sravniše ga sa zemljom! Videh u vestima kako se obistini i nestade kletva sa dve urme!
Kako se gradilo onda, neće više nikad i nigde, nema više takvih neimara i pečalbara! A Boga mi ni toga koga je majka rodila a da me natera da okusim urme!
Dušica M. Ognjanović
( Časopis Treće oko br. 810 )
No comments:
Post a Comment