Obično bi otac kupio kartu. Da obraduje decu. Cika i vriska
na sve strane! Kad li će svanuti da dođe dan predstave! Šarene šatre obećavale
su još više sreće i užitka od šećerne vune na štapiću. A onda je predstava
počela! Urlik poznatih i nepoznatih životinja sa velikim zubima koji su
pretili da prožderu publiku, smena strašnih, iskeženih lica klovnova koji su
više plašili nego zasmejavali. Vrtoglave akrobacije, urlik životinja, uzdah
prestrašene publike. Pomislite: da li vas otac uopšte voli ako vas je doveo na
ovakvo strašno mesto!? Na kraju predstave, uplašeni ali bogatiji za još jedno
iskustvo, stežete očevu ruku i sa divljenjem gledate u njega. Ipak ste nešto
naučili! Osećate to i vi i on. Behu to Medrano I Korona. Podsetite ono dete u
sebi da rika nemani i klovnovi iz košmara, ne opstaju dugo. Svaki cirkus, pa i
ovaj, spakovaće svoje šatre i otići iz grada. Iz ovog. Iz svakog. Da ode u nepovrat, sa naučenom lekcijom da otac voli i uvek je sa nama i kada klovn sa
smeškom govori suprotno . . .
Dušica M. Ognjanović
No comments:
Post a Comment