Ljudi su divni! Nikad bliži Bogu! Saznah to proteklih dana slušajući komentare i čitajući postove na društvenim mrežama. Čudo jedno kako smo čisti, dobri, puni milosrđa, sastradavamo! Esencija empatije! Ispod fotografija do temelja srušene višespratnice komentar:" Hi, hi, zaigrala mečka i na njihova vrata!" Dok vetar u mraku cvili sa žrtvama i leševe prekriva prašinom šuta, jedna druga "duša" ima drugi komentar:"Bog sve vidi i sve se vraća!" Snimak majke koja kricima para nebo naričući za celom izgublejnom porodicom te i tu usledi komentar:"E, sad vide kako je!" Pristižu vesti da se zatresla i jedna dojučerašnja zenica ona dva oka iste glave te i tu krenu:"Eto im sad, Bog vidi sve!" Ne izostade ni ono:"Pravda je spora ali..." A šaljemo pomoć. Svi. I ovi i oni. Utrukuju se. Ko će boje, brže, a u srcu radost što ne čisti svoj dom . . . Ko je ovde lud?
Ovde gde se manje "treslo", pijace i radnje pune. Traži se posna hrana. Poste ljudi. Nedeljom su u bogomoljama. U prvim borbenim redovima! Poste, pevuše Bogu ugodne pesmice, zauzimaju položaje da pop dobro skenira ko je odsutan ko nije i izliv ljubavi i vere može da počne! Odlazak u bogomolje je postao moderan. Slave se slave tako što se kuća oseća na šljivu, a ne na kad, domaćin pripit zapliće i šegači se sa gostima koji ne znaju da li dolaze ili odlaze. Predjela, jela, red šale malo i komike. Sve kako Bog zapoveda. Samo ne znam čiji? I tako . . . narod čistih srca, svako vičan usrdnoj molitvi i hrišćanskim vrlinama, dade sebi za pravo da otme Bogu kantar. pa počeše da sude oni čije srce, umovi i duše kriju blata više nego najdublji kal.
Ko ste vi? Braćo, vernici, ološi? Ko se vi? Zna li iko od vas da Bog i najmanju pomisao u srcima vašim vidi? Sumnjam. Ko će vam to reći? Moderni klirik ili vizija davno mrtve babe? Svetitelja se setimo samo kada se strada, Bogu se poziva ime samo kada iskamo ono što ne mogu oni u koje smo se kleli, domaćini pijani balave nad posnom trpezom slaveći sveca čija žitija i ne poznaju. I kako bi kad većina i ne zna šta su žitija. Da znaju, ne bi sudili, ne bi živeli u grehu od mraka do jutra. Mnogo smo se prozlili. Prozlili do te mere da nam je oduzet razum jer nismo znali kako sa njim. Nema više želje da se glava pospe pepelom, lice umije suzama. Daj sve i sad, odmah, živi kao da nema dalje! I nema. Priroda divlja, nebo signalizira, čuda sustižu jedno za drugim iz dana u dan . . . no koga briga? Veselo! Samo veselo, razvratno, što gore - to bolje! I idu dani . . . A jedan od njih osvane noseći stradanje, tugu, lelek i jad. Ali tamo negde i tamo nekom. "Komšiji". I šta nas briga i nije nam neki. Uostalom, i nismo u nešto sjajnim odnosima sa njim. Strada i drugi "komšija" ali, gled čuda, njega nam je malko žao. Ili nam ga je baš žao! On je dobar. Za njega se molimo. Ovog drugo i mrtvog kunemo. "Komšije". A ne shvatamo u svom ludilu jedno: domovi i sve što imamo su nam na istom temelju. Danas strada jedan, sutra će drugi. I plakaće svi. Istim suzama. Samo neće biti onog mira u srcu kao kad čista duša, punim pravom, iska Božiju pomoć. Savest! Stara, dobra savest neće dati onaj majčinski miraz: pravo na molitvu i mir! Nisu ga duše zaslužile!
Zaboravili su ljudi kako smo u vreme bombardovanja bili puni ljubavi. Pazili jedni na druge, voleli i cenili svaki dan koji osvane. Nije bilo važno ima li struje, vode, hrane. Osnovnih potrepština koje svakodnevno tako olako shvatamo. Podrazumevaju se. "Podrazumevane". Dok ih ne izgubiš. U tu kategoriju ih svrstamo a u blaga prešaltamo za noć. Zavisi od situacije, uspomene, usuda i generacije. Lekcija koliko hoćeš, ni jedan položen ispit. Crkve su, do relativno skoro, bile prazne: par baba i po koji ludak (tako su ih zvali). Sada su na njihovim mestima vernici. Veliki. Za ponos i primer. Oni nisu ludi. Super su. Bogu dragi i spremni za nagradu. Služba im smeta da čavrljaju, Slave su postale mrsno - posni Medrano, a vernici žive onako kako . . . nemam pojma ko kaže. Bog svakako ne, jer Biblija kaže jedno, klirik šesto, moderna vremena i trka za njim nešto peto. Pa ko se snađe na putu koji sigurno (i više nego očigledno), vodi ka kraju. Koga briga!? Uživajmo! Našoj mudrosti nema kraja! Uživajmo, život je jedan! Sprdajmo se, smejmo se, zezajmo se, varajmo se, userimo se sebi u sve jer gle, đavo upravo to i želi! Sve ono što pokuašvate pripisati Bogu i njegovoj kazni, rezultat je naših dela i đavolje nagrade. Mene blam. Blam me da sudim. A vidim greške svuda oko sebe. Kaže Gospod: "Ne sudi da ti ne bude suđeno!" Priču o grešniku i kamenu svako zna, rado citira ali kamenom u glavu cilja sebe svaki dan. No, biblijske fraze posluže za "krpljenje rupa zidova" na društvenim mrežama gde je poligon čist i prohodan svakoj budali da bude mudra na dan. Ja ću na par minuta. Koliko traje čitanje ovih redova. Posle opet odoh da pravim društvo ludima. Onima koji su luuuudi. Onima koji znaju da Bog ne živi, ne može i nikada nije živeo u objektu. pogotovo ne onom koji gradi čovek, finansira nečovek, temelj blagoslovi neka druga ruka . . . Bog živi u srcima onih koji Ga istinski vole, poštuju i istim tim srcem veruju svakoj Njegovoj reči i obećanju da, ma šta bilo i kako izgledalo, On će nas voditi kroz muku. Kroz mrak, šut, tugu, nesreću . . . Iz raka u nove živote, iz smrti u svetlost. Pojurite, ne gubite vreme, tu vagu koju kradete Bogu, čvrsto pod mišku pa trčite koliko vas noge nose nesvesni ko vas bez prestanka posmatra, plače za vama i gleda kuda ste krenuli . . . Ovo je narod koji je gubio domove, stradao kroz vekove, ali nekim čudom, umesto čiste duše, saosećanja i čiste vere, smeje se i seiri nad tuđom, istom mukom. Dokle će čuvena komšijska crknuta krava, davati mrtva više radosti od nečije tuđe sreće? Primetih još jednom i još nešto: toliko zluradih komentara povodom zemljotresa u susednim državama da zato i napisah ove redove . . . Toliko ludila i mržnje da se zapitah i ovo: poče veliki, Božićni post. Opet zapitah: poštuje li ovako hrišćanin svoju veru?! Tako što ismeva tuđe suze, krike, pokućstvo rasuto po šutu, a mnogi od vas i dan danas žale za izgubljenim i razorenim domom? Govorimo bez straha: "Bog sve vidi!", smejemo se, naslađujemo tuđoj nesreći. Zemljotresi i poplave razaraju i Grčku, Rusiju, Srbiju . . . Pitam se . . . Stalno i mnogo se pitam: zar Bog ne vidi i tada sve?
Dušica M. Ognjanović
Ovde gde se manje "treslo", pijace i radnje pune. Traži se posna hrana. Poste ljudi. Nedeljom su u bogomoljama. U prvim borbenim redovima! Poste, pevuše Bogu ugodne pesmice, zauzimaju položaje da pop dobro skenira ko je odsutan ko nije i izliv ljubavi i vere može da počne! Odlazak u bogomolje je postao moderan. Slave se slave tako što se kuća oseća na šljivu, a ne na kad, domaćin pripit zapliće i šegači se sa gostima koji ne znaju da li dolaze ili odlaze. Predjela, jela, red šale malo i komike. Sve kako Bog zapoveda. Samo ne znam čiji? I tako . . . narod čistih srca, svako vičan usrdnoj molitvi i hrišćanskim vrlinama, dade sebi za pravo da otme Bogu kantar. pa počeše da sude oni čije srce, umovi i duše kriju blata više nego najdublji kal.
Ko ste vi? Braćo, vernici, ološi? Ko se vi? Zna li iko od vas da Bog i najmanju pomisao u srcima vašim vidi? Sumnjam. Ko će vam to reći? Moderni klirik ili vizija davno mrtve babe? Svetitelja se setimo samo kada se strada, Bogu se poziva ime samo kada iskamo ono što ne mogu oni u koje smo se kleli, domaćini pijani balave nad posnom trpezom slaveći sveca čija žitija i ne poznaju. I kako bi kad većina i ne zna šta su žitija. Da znaju, ne bi sudili, ne bi živeli u grehu od mraka do jutra. Mnogo smo se prozlili. Prozlili do te mere da nam je oduzet razum jer nismo znali kako sa njim. Nema više želje da se glava pospe pepelom, lice umije suzama. Daj sve i sad, odmah, živi kao da nema dalje! I nema. Priroda divlja, nebo signalizira, čuda sustižu jedno za drugim iz dana u dan . . . no koga briga? Veselo! Samo veselo, razvratno, što gore - to bolje! I idu dani . . . A jedan od njih osvane noseći stradanje, tugu, lelek i jad. Ali tamo negde i tamo nekom. "Komšiji". I šta nas briga i nije nam neki. Uostalom, i nismo u nešto sjajnim odnosima sa njim. Strada i drugi "komšija" ali, gled čuda, njega nam je malko žao. Ili nam ga je baš žao! On je dobar. Za njega se molimo. Ovog drugo i mrtvog kunemo. "Komšije". A ne shvatamo u svom ludilu jedno: domovi i sve što imamo su nam na istom temelju. Danas strada jedan, sutra će drugi. I plakaće svi. Istim suzama. Samo neće biti onog mira u srcu kao kad čista duša, punim pravom, iska Božiju pomoć. Savest! Stara, dobra savest neće dati onaj majčinski miraz: pravo na molitvu i mir! Nisu ga duše zaslužile!
Zaboravili su ljudi kako smo u vreme bombardovanja bili puni ljubavi. Pazili jedni na druge, voleli i cenili svaki dan koji osvane. Nije bilo važno ima li struje, vode, hrane. Osnovnih potrepština koje svakodnevno tako olako shvatamo. Podrazumevaju se. "Podrazumevane". Dok ih ne izgubiš. U tu kategoriju ih svrstamo a u blaga prešaltamo za noć. Zavisi od situacije, uspomene, usuda i generacije. Lekcija koliko hoćeš, ni jedan položen ispit. Crkve su, do relativno skoro, bile prazne: par baba i po koji ludak (tako su ih zvali). Sada su na njihovim mestima vernici. Veliki. Za ponos i primer. Oni nisu ludi. Super su. Bogu dragi i spremni za nagradu. Služba im smeta da čavrljaju, Slave su postale mrsno - posni Medrano, a vernici žive onako kako . . . nemam pojma ko kaže. Bog svakako ne, jer Biblija kaže jedno, klirik šesto, moderna vremena i trka za njim nešto peto. Pa ko se snađe na putu koji sigurno (i više nego očigledno), vodi ka kraju. Koga briga!? Uživajmo! Našoj mudrosti nema kraja! Uživajmo, život je jedan! Sprdajmo se, smejmo se, zezajmo se, varajmo se, userimo se sebi u sve jer gle, đavo upravo to i želi! Sve ono što pokuašvate pripisati Bogu i njegovoj kazni, rezultat je naših dela i đavolje nagrade. Mene blam. Blam me da sudim. A vidim greške svuda oko sebe. Kaže Gospod: "Ne sudi da ti ne bude suđeno!" Priču o grešniku i kamenu svako zna, rado citira ali kamenom u glavu cilja sebe svaki dan. No, biblijske fraze posluže za "krpljenje rupa zidova" na društvenim mrežama gde je poligon čist i prohodan svakoj budali da bude mudra na dan. Ja ću na par minuta. Koliko traje čitanje ovih redova. Posle opet odoh da pravim društvo ludima. Onima koji su luuuudi. Onima koji znaju da Bog ne živi, ne može i nikada nije živeo u objektu. pogotovo ne onom koji gradi čovek, finansira nečovek, temelj blagoslovi neka druga ruka . . . Bog živi u srcima onih koji Ga istinski vole, poštuju i istim tim srcem veruju svakoj Njegovoj reči i obećanju da, ma šta bilo i kako izgledalo, On će nas voditi kroz muku. Kroz mrak, šut, tugu, nesreću . . . Iz raka u nove živote, iz smrti u svetlost. Pojurite, ne gubite vreme, tu vagu koju kradete Bogu, čvrsto pod mišku pa trčite koliko vas noge nose nesvesni ko vas bez prestanka posmatra, plače za vama i gleda kuda ste krenuli . . . Ovo je narod koji je gubio domove, stradao kroz vekove, ali nekim čudom, umesto čiste duše, saosećanja i čiste vere, smeje se i seiri nad tuđom, istom mukom. Dokle će čuvena komšijska crknuta krava, davati mrtva više radosti od nečije tuđe sreće? Primetih još jednom i još nešto: toliko zluradih komentara povodom zemljotresa u susednim državama da zato i napisah ove redove . . . Toliko ludila i mržnje da se zapitah i ovo: poče veliki, Božićni post. Opet zapitah: poštuje li ovako hrišćanin svoju veru?! Tako što ismeva tuđe suze, krike, pokućstvo rasuto po šutu, a mnogi od vas i dan danas žale za izgubljenim i razorenim domom? Govorimo bez straha: "Bog sve vidi!", smejemo se, naslađujemo tuđoj nesreći. Zemljotresi i poplave razaraju i Grčku, Rusiju, Srbiju . . . Pitam se . . . Stalno i mnogo se pitam: zar Bog ne vidi i tada sve?
Dušica M. Ognjanović
No comments:
Post a Comment