Veče pred oluju . . . tako je počelo. . . Par minuta kasnije, onaj predivni osećaj kada nakon dugog perioda suše i paklenih vrućina, priroda u svojoj snazi sa čuvenom kombinacijom mirisa vegetacije i zemlje mokre od kiše, najavljuje nirvanu. Sve poziva na odmor i relaksaciju a Đavo na zabavu po kojoj je poznat. Nemir, vešto protkan kroz , za početak, najtananije misli, dok trepneš, bude razlog zbog kojeg postaješ muva u paukovoj mreži. Setih se, (kako mi pomenuti došapnu), da bih mogla deo ove večeri sa munjama, grmljavinom i jakom kišom, iskoristiti za listanje starih dnevnika na koje ću potrošiti ne više od par minuta, opustiti se i još lepše uspavati. Na tu kutiju i njen sadržaj, iskreno, odavno sam zaboravila. Zavese dosežu do pola sobe, "igraju" svoj hipnotički ples i čine da soba izgleda življe nego što bi ikome pri čistoj svesti padalo na pamet. Skidam kutiju sa ormara, odlazim do kuhinje po svoj omiljeni ledeni višnja -sok i krećem da čeprkam po kutiji. Stara šarena šnala za kosu, par ispisanih listova ali, ono što će mi svakako privući pažnju (kako je rogati i poželeo), biće jedan od dnevnika iz davnih dana. I , počinjem da čitam : datum taj i taj, danas ovo, juče bilo ono, gomila uobičajenih besmislica za neko doba koje daleko ostalo iza mene. Strane se gomilaju, gotovo svaka identična prethodnoj no... vrlo brzo grom koji je najavio predstojecu buru emocija i uspomena, sa sve munjom, osvetlio je upravo deo koji počinjem, posle toliko godina ponovo da čitam.
Priča o drugu koji je sa nama išao u srednju, njegovom životu i.... Da ne okolišim, sve počinje dolaskom njegove majke kod nas na kafu. Sećam se, i hvata me zebnja, sećam se nje i njenog lika kao da se sat vrato nekim zlokobnim mehanizmom baš u te dane. Najviše od svega, sećam se njene garderobe. Crnina. Teška, i poluprovidna tkanina marame na njenoj glavi. Bila je mlada žena i staračka, vezena marama na njenom još uvek lepom licu, izgledala je kao kazneni pokrov za života a tako je i bilo.... Pričala je, sećam se, kako je , dok je nosila svog sina, na putu od pijace ka kraju u kom je žiivela, naišla grupa skitnica koje su je pitale za put ka drugoj , većoj pijaci. Umorna od svakodnevnih briga i obaveza, po sopstvenom priznanju, bila je daleko od ljubazne sagovornice. Odmahnula je rukom i pokazala pravac. Nastavila je svojim putem, no, ono u šta se klela do kraja života bila je scena koja ledi krv u žilama i onima sa jačim nervima. Konj, crn kao najcrnja noć podize nogu i svojim kopitom dodiruje stomak trudnice. Lagano, gotovo cirkuski dresirano, vraća je smireno u prvobitan položaj. U šoku, gotovo nadvladana strahom, mahinalno obema rukama zaklanja svoje nerođeno čedo i ceo bakaluk pada na ulicu. Odlaze skitnice lagano pored nje i neko od njih dobacuje : " Crni pečat gospođo, crni pečat... to što nosiš izgubićeš na današnji dan"...... i smeh. U čudu ,bez potrepština i uplakana, prepričava najbližima događaj gde se nakon njenog izlaganja, svako utrkivao ko će je pre umiriti. Kad dođe vreme, rodio se njen sin a kasnije beše to moj drug. Zdrav ,napredan i dobar. Kasnije , odličan đak i vrhunski sportista.U to doba svako je od nas po nešto trenirao : jedni, kao ja gimnastiku, drugi odbojku, basket, kako je šta bilo i kome popularno. Bilo je i drugara vaterpolista a samo jedan od nas se izdvajao po svom izboru: drugar koji je odlučio da bude profesinalni džokej. Svi su mu se smejali i bio je predmet glavnih tek smišljenih viceva na njegov i račun omiljenih mu konja. Svaki slobodan trenutak koristio je za odlazak na hipodrom i zaista, vremenom, postao je neko koga su konji voleli, osećali posebnu bliskost sa njim, gotovo svaki po na osob, a kada god je bilo problema sa istima, pozivan je upravo on da ih timari, smiruje, priča. Fino sve ovo zvuči da se u svakom tkanju ne potkrade crne vunice. Jednoga dana, dok se roditeljima hvalio kako među konjima postoji njegov ljubimac, a zvali su ga Crni zbog dlake crne kao u gavrana, majka, koja je spremala kafu ispustila je šolje. Sin i suprug pogledima su tražili odgovor šta je uzrok iznenadne kafene mirisne mrlje na podu. "Sinko", (više molećivo), - pokšala je da upta : "a da se ti maneš toga i latiš se nečeg kao tvoji drugovi.?" Smeh obojice a samo sin pita: " Zašto majko , šta je sa tobom, ja bez njih ne bih mogao, pogotovo bez mog Crnog." Nastavi se priča dalje, žena sa zebnjom u srcu u tom trenu odustade od daljeg nagovora ali je čvrsto bila rešena da upita za savet šta i kako , obzirom da godinama, i ako više nikome nije govorila o tome, nije zaboravila rečenicu , dan ni susret kada je nesuđeni dzokej bio nerođena beba. Ujutru, ranom zorom, pravac Crkva. " Oče , takva i takva stvar, to i to se desilo pre toliko godina, znam , svesna sam, već je odrastao momak, skoro punoletan . Molim Vas ,plašim se tih reči, kako da ga odgovorim da se mane prokletih konja? I šta je oče značilo to "pečat i to crni"? " Pečat obično znači simboliku neke celine, završetka, nekog važnog datuma ili jubileja. Ne opterećujte se ,bice dobro, molite se, i sami vidite da je već veliki momak." I tu se razgovor završi a majka kolko tolko smirena ode kući. Dani su prolazili, drugar u školi među najboljima, konji na prvom mestu ali... i prva ljubav. Svi smo bili srećni a o majci koja je u celoj novonastaloj prilici uvidela šansu da će konačno prioritet dobiti devojka, umiri svoje srce. Osamnaesti rođendan je osvanuo a u kući je bilo sve u znaku proslave jubileja. Ko će doći,kada slavlje počinje i sve propratne dileme i asesoar koji prati takve ceremonije. Bilo je nezaboravno. Žurka je bila za pamćenje, svi smo se veselili i pevali kao da će to veče trajati zauvek. Posle slavlja u dobrom raspoloženju svak je krenuo svojim kućama. Dogovor za sutra : sve ostaje isto , vidimo se i prepričavamo do u detalje noć za nama. Ujutro , sutradan, prva jutarnja kafa , doručak na stolu....rutina. Ali ona fina, koja ne guši , ne "davi" već čini prijatnu svakodnevnicu. Kafa se lagano hladila ali slavljenik nije silazio na uobičajeni razgovor sa porodicom i obed koji je postavljen. Nešto nije u redu. Otkucaji srca i ona težina u istom koju samo majka može da oseti. Olovnih koraka, kršeći ruke vec kod prvih stepenika doziva sina. Tajac. Još jednom, malo glasnije. Tišina teška kao olovo. Drhtavom rukom ulazi u sobu i zatiče sina , nepomičnog na krevetu, zauvek usnilog zbog slike sa teškim ramom koji je tokom noći pala na nesrećnog mladića i na bizaran način ostavila trag, najavljeni crni pečat: prvo jutro osamnaeste godine! Ulje na platnu predstavljalo je vranca u galopu. Vest koju smo saznali pronela se kao crna smrt kroz školu i naselje. Kako je bilo u tom periodu znamo samo mi, njegovi drugari i porodica koji su sa teškom mukom, već hodeći adom, preživljavali svaki dan. Nakon 40 dana od sinovljeve smrti, majka odlazi na hipodrom i raspituje se da vidi čuvenog Crnog. Izvode ga iz boksa. Tajac. Kao grom iz vedra neba, jako, prodorno njištanje....majka zaklanja lice rukama a vremenski vrtlog vraća kadar po kadar u nazad : konj lagano, pokretima cirkuski dresiranog majstora, lagano kopitom dodiruje stomak nesrećne žene i spušta je sa nestvarnom smirenosću. Niko nikada, porodica, pa ni ja, nećemo saznati šta je bio razlog ove strašne životne priče. Svežina u sobi, natera me da zatvorim ove korice , ukrotim zavese i pritvorim prozor. Čudne se stvari dešavaju. Toliko čudne da, ma koliko se trudili, za neke nikada i ne nađemo racionalno objašnjenje. Ponovo "odškrinuh" davno ispisane redove : " Najviše bole suze koje padaju na grobove ljudi kojima nismo stigli reći sve što smo hteli..... " To je poslednje što sam napisala u tom dnevniku. Odlazim u krevet. Na plafonu, kao na platnu, igraju se senke ....grmljavina i kiša koja dobuje po oknima..... divan ambijent za mene i mog milog, najlepšeg na svetu ali ne i za ovu priču. U trenutku vidim kopita, sjajna, crna, grivu na ovoj kišnoj noći, lice mog druga...zatvaram oči i nadam se da će san nekako doći.... Sve je ovo davno iza mene. Na žalost bilo je i prošlo. Umišljam, potresena sam i želim da spavam. Da, zaspaću. Pitam se samo, da li uobražavam ili su ovi tragovi mokrih stopala moji. Vode ka izlazu iz sobe, na terasu... koliko se sećam, i vi iz moje jasne priče, dnevnik je čitan na krevetu . . . dakle . . . ja se pomerala nisam . . .
Dušica M. Ognjanović
Priča o drugu koji je sa nama išao u srednju, njegovom životu i.... Da ne okolišim, sve počinje dolaskom njegove majke kod nas na kafu. Sećam se, i hvata me zebnja, sećam se nje i njenog lika kao da se sat vrato nekim zlokobnim mehanizmom baš u te dane. Najviše od svega, sećam se njene garderobe. Crnina. Teška, i poluprovidna tkanina marame na njenoj glavi. Bila je mlada žena i staračka, vezena marama na njenom još uvek lepom licu, izgledala je kao kazneni pokrov za života a tako je i bilo.... Pričala je, sećam se, kako je , dok je nosila svog sina, na putu od pijace ka kraju u kom je žiivela, naišla grupa skitnica koje su je pitale za put ka drugoj , većoj pijaci. Umorna od svakodnevnih briga i obaveza, po sopstvenom priznanju, bila je daleko od ljubazne sagovornice. Odmahnula je rukom i pokazala pravac. Nastavila je svojim putem, no, ono u šta se klela do kraja života bila je scena koja ledi krv u žilama i onima sa jačim nervima. Konj, crn kao najcrnja noć podize nogu i svojim kopitom dodiruje stomak trudnice. Lagano, gotovo cirkuski dresirano, vraća je smireno u prvobitan položaj. U šoku, gotovo nadvladana strahom, mahinalno obema rukama zaklanja svoje nerođeno čedo i ceo bakaluk pada na ulicu. Odlaze skitnice lagano pored nje i neko od njih dobacuje : " Crni pečat gospođo, crni pečat... to što nosiš izgubićeš na današnji dan"...... i smeh. U čudu ,bez potrepština i uplakana, prepričava najbližima događaj gde se nakon njenog izlaganja, svako utrkivao ko će je pre umiriti. Kad dođe vreme, rodio se njen sin a kasnije beše to moj drug. Zdrav ,napredan i dobar. Kasnije , odličan đak i vrhunski sportista.U to doba svako je od nas po nešto trenirao : jedni, kao ja gimnastiku, drugi odbojku, basket, kako je šta bilo i kome popularno. Bilo je i drugara vaterpolista a samo jedan od nas se izdvajao po svom izboru: drugar koji je odlučio da bude profesinalni džokej. Svi su mu se smejali i bio je predmet glavnih tek smišljenih viceva na njegov i račun omiljenih mu konja. Svaki slobodan trenutak koristio je za odlazak na hipodrom i zaista, vremenom, postao je neko koga su konji voleli, osećali posebnu bliskost sa njim, gotovo svaki po na osob, a kada god je bilo problema sa istima, pozivan je upravo on da ih timari, smiruje, priča. Fino sve ovo zvuči da se u svakom tkanju ne potkrade crne vunice. Jednoga dana, dok se roditeljima hvalio kako među konjima postoji njegov ljubimac, a zvali su ga Crni zbog dlake crne kao u gavrana, majka, koja je spremala kafu ispustila je šolje. Sin i suprug pogledima su tražili odgovor šta je uzrok iznenadne kafene mirisne mrlje na podu. "Sinko", (više molećivo), - pokšala je da upta : "a da se ti maneš toga i latiš se nečeg kao tvoji drugovi.?" Smeh obojice a samo sin pita: " Zašto majko , šta je sa tobom, ja bez njih ne bih mogao, pogotovo bez mog Crnog." Nastavi se priča dalje, žena sa zebnjom u srcu u tom trenu odustade od daljeg nagovora ali je čvrsto bila rešena da upita za savet šta i kako , obzirom da godinama, i ako više nikome nije govorila o tome, nije zaboravila rečenicu , dan ni susret kada je nesuđeni dzokej bio nerođena beba. Ujutru, ranom zorom, pravac Crkva. " Oče , takva i takva stvar, to i to se desilo pre toliko godina, znam , svesna sam, već je odrastao momak, skoro punoletan . Molim Vas ,plašim se tih reči, kako da ga odgovorim da se mane prokletih konja? I šta je oče značilo to "pečat i to crni"? " Pečat obično znači simboliku neke celine, završetka, nekog važnog datuma ili jubileja. Ne opterećujte se ,bice dobro, molite se, i sami vidite da je već veliki momak." I tu se razgovor završi a majka kolko tolko smirena ode kući. Dani su prolazili, drugar u školi među najboljima, konji na prvom mestu ali... i prva ljubav. Svi smo bili srećni a o majci koja je u celoj novonastaloj prilici uvidela šansu da će konačno prioritet dobiti devojka, umiri svoje srce. Osamnaesti rođendan je osvanuo a u kući je bilo sve u znaku proslave jubileja. Ko će doći,kada slavlje počinje i sve propratne dileme i asesoar koji prati takve ceremonije. Bilo je nezaboravno. Žurka je bila za pamćenje, svi smo se veselili i pevali kao da će to veče trajati zauvek. Posle slavlja u dobrom raspoloženju svak je krenuo svojim kućama. Dogovor za sutra : sve ostaje isto , vidimo se i prepričavamo do u detalje noć za nama. Ujutro , sutradan, prva jutarnja kafa , doručak na stolu....rutina. Ali ona fina, koja ne guši , ne "davi" već čini prijatnu svakodnevnicu. Kafa se lagano hladila ali slavljenik nije silazio na uobičajeni razgovor sa porodicom i obed koji je postavljen. Nešto nije u redu. Otkucaji srca i ona težina u istom koju samo majka može da oseti. Olovnih koraka, kršeći ruke vec kod prvih stepenika doziva sina. Tajac. Još jednom, malo glasnije. Tišina teška kao olovo. Drhtavom rukom ulazi u sobu i zatiče sina , nepomičnog na krevetu, zauvek usnilog zbog slike sa teškim ramom koji je tokom noći pala na nesrećnog mladića i na bizaran način ostavila trag, najavljeni crni pečat: prvo jutro osamnaeste godine! Ulje na platnu predstavljalo je vranca u galopu. Vest koju smo saznali pronela se kao crna smrt kroz školu i naselje. Kako je bilo u tom periodu znamo samo mi, njegovi drugari i porodica koji su sa teškom mukom, već hodeći adom, preživljavali svaki dan. Nakon 40 dana od sinovljeve smrti, majka odlazi na hipodrom i raspituje se da vidi čuvenog Crnog. Izvode ga iz boksa. Tajac. Kao grom iz vedra neba, jako, prodorno njištanje....majka zaklanja lice rukama a vremenski vrtlog vraća kadar po kadar u nazad : konj lagano, pokretima cirkuski dresiranog majstora, lagano kopitom dodiruje stomak nesrećne žene i spušta je sa nestvarnom smirenosću. Niko nikada, porodica, pa ni ja, nećemo saznati šta je bio razlog ove strašne životne priče. Svežina u sobi, natera me da zatvorim ove korice , ukrotim zavese i pritvorim prozor. Čudne se stvari dešavaju. Toliko čudne da, ma koliko se trudili, za neke nikada i ne nađemo racionalno objašnjenje. Ponovo "odškrinuh" davno ispisane redove : " Najviše bole suze koje padaju na grobove ljudi kojima nismo stigli reći sve što smo hteli..... " To je poslednje što sam napisala u tom dnevniku. Odlazim u krevet. Na plafonu, kao na platnu, igraju se senke ....grmljavina i kiša koja dobuje po oknima..... divan ambijent za mene i mog milog, najlepšeg na svetu ali ne i za ovu priču. U trenutku vidim kopita, sjajna, crna, grivu na ovoj kišnoj noći, lice mog druga...zatvaram oči i nadam se da će san nekako doći.... Sve je ovo davno iza mene. Na žalost bilo je i prošlo. Umišljam, potresena sam i želim da spavam. Da, zaspaću. Pitam se samo, da li uobražavam ili su ovi tragovi mokrih stopala moji. Vode ka izlazu iz sobe, na terasu... koliko se sećam, i vi iz moje jasne priče, dnevnik je čitan na krevetu . . . dakle . . . ja se pomerala nisam . . .
Dušica M. Ognjanović
No comments:
Post a Comment