Thursday, 5 September 2024

Vojniče moj, stani malo , stoj!

 Povratak vojnog roka! Gospode usliši ovu moju molitvu! I sami znate koliko sam puta pisala o povratku SMB , spasonosne boje po našu omladinu. Vidite i sami na ulicama, školama, oko škola, u vašim kućama, rulju bez trunke elementarnog osećaja za poštovanje starije populacije, za poštovanje života kao najvećeg dara Božijeg. Da se ne lažemo ( barem ja tako gledam ), muškarca nema ko nije nosio vojnu uniformu! Setite se, vojnik nekada: prođe ulicom a svi zadivljeni! Ponos! Dika! Biti vojnik! Pravili su se ispraćaji jači od svadbi za koje se kače epiteti " decenije". Orilo se, jelo se i pilo danima jer se iz srca i duše radovalo što je majka mogla da isprati sina u vojsku, otac važan poput kralja , sestre setne ali ponosne, devojke važne, rumenih obraza, čekaće te slatke vikende, po koju razglednicu ili  pismo.

Današnji " momci" su meni nepoznata vrsta. Nešto između bradate sirene i radnice pred penzijom. Zašto? Vidite svuda oko nas tu modu negovanih, gustih , dugih brada. Frizure tako negovane da je svaka dlaka, matematički centrirana. Momci bez služenja vojnok roka, zdrave se na ulici sa cmokićem u obraz poput gimnazijalki pre 30 -ak godina sa sve batane, batice i ako se ponašaju i izgledaju kao seke. Dole? Neka uzana robica veličine XS ( u najboljem slučaju M ). Impotentan svaki drugi ( momak ), o starijim muškarcima da ne govorim. Apotekarske ustanove ne stignu da nabave dovoljne količine " čarobne pilule za usnulog skočka" kolika je potražnja. Današnje cure, agresivne, mutirale u nešto između Konana Varvarina i Kim Kardašijan. Žele, hoće , nude , bud - zašto a  muški : zanemoćali. Prepali se ovih pomahnitalih žena lišenih čvrste ruke. Omladina se muči jer je sve otišlo u pičku materinu. Sa kartom u jednom pravcu.

Ranije, u srećna vremena, o ženi se maštalo, fantaziralo. Žena je budila čežnju u muškarcu, želju, znatiželju. Bila je željena. Haljine su sakrivale grudi, nazirali su se tek obrisi. Kolena su videli samo srećnici. slučajno, ako vetar nestašno malko pomeri prelepe , ženstvene haljine. Kose su bile lepe, negovane, svaka devojka je pomno slušala majčine ili bakine savete, kako čajem kamilce dobiti onaj nestvarni " sunčev sjaj u kosi", kana je davala onu sjajnu prekrasnu boju koja je momcima oduzimala dah. Mladići su bili džentlmeni ili dase. Znalo se. Ali su obe grupe ili " vrste" poštovale devojke i žene. Čak i oni koji su slovili za barabe, su male mace za ove mutante koji se krcati hemije kriju pod gusto gajenim modernim bradama.

Imamo i onu drugu grupu šišanih na opasno kojima ništa nije sveto. Ni lepo. Ni dobro. Ni smisleno. Za njima, u većini, današnje devojke - lude!

Ako i ima po koji da vam pridrži vrata , pokloni cvet, nasmeje vas - mrš tamo sa njim, smaaaara! " Nebitan je". Naše današnje devojke žele da ih nešto " radi". I kada ih " uradi", kada ostanu bez keramičkih zuba i počupanih ekstenzija, policijo pomagaj!

Današnje devojke žele sve, sad i odmah ! Žele sega mega giga. Ništa prosek, ne daj Bože ispod toga pa po modelu " sticaćemo zajedno". Abortusa u našoj zemlji je takva i tolika cifra, na godišnjem nivou, da nemam srca da otkucam brojku, koliko,  i to su većinom deca nastala uz pomoć " plavih pilula" .  Devojke, žene, čak i curice, bez straha od neznanca koje smo imale dok je moja generacija stasavala, postale su dostupne i brutalno izložene seksualnoj eksploataciji - svojom voljom! Tu počinje tragedija ovog društva. Zapravo ne, tragedija počinje ukidanjem služenja obaveznog vojnog roka. Momak bez služenja vojsci, pitam, kakav može biti domaćin, zaštitnik, suprug, otac? Čista 0 ! Devojke videle da je i ono malo muškosti što je ostalo kroz generacije, otišlo u tri lepe i postale su neki remix muškarača od gume sa sintetičkim ekstenzijama i gumenim dodatcim all ower the body. Mad Max scena. 

Dakle, žene su toliko obesmislile svoje postojanje, degradirale se do najnižih nizina dajući svoje telo svakome i svuda putem društvenih mreža a kasnije, implementiranjem istih atributa u realnost. Muskarci nemaju više za čim da čeznu. Nema iščekivanja, onog žara u grudima, titranja od iščekivanja, maštanja. Jednim klikom, u dm, stižu sise, dupe, pika, sa uvučenim gaćama, bez njih, oblizivanje, simulacija ulaz - izlaz. I uz sve to, današnje devojke očekuju poštovanje i idilu?! Kako, jebe mu miša? Po kom osnovu ?! Muškarci postaju indiferentni, i šta . . . polako se okreću jedan drugom! Ovde ima i malo zajebancije ali mnogo više zbilje.

Nekada su dečaci, ni stasali momčići, bežali od kuće da se priključe borbama, da služe otadžbini. Majke, krajem marame, brisale bi suze i blagosiljale ih , očevi rame uz rame, sa sinovima, branili svoj i sve ostale pragove svoje domovine i ognjišta, kao sopstvena. Danas? Današnje keve bi odmah formirale Viber grupu:"  Spas naših mezimaca " , tužile bi kasarnu za  nedostatak zabavnog sadržaja i izostanak bezglutenske užine.

Dame i Gospodo, poštovani roditelji, vi uzvišenog i izvikanog zvanja, molite Boga da se ozvaniči meni tako željeni povratak vojnog roka. 

Inače: vaše ćerke će i dalje čekati prinčeve na belom konju a dok ih čekaju, jahaće bilo koje magare na steroidima i pet tetovaža na koje naiđu usput.

Dama i Gospodo, poštovani roditelji, vi sorto uzvišenog i izvikanog zvanja, molite Boga da se ozvaniči meni tako željeni vojini rok.

Inače: vaši sinovi će se pretvoriti u pizde u helankama koje tuče svaka treća cura ako im se hitno , sad i odmah, ne nabave sve drangulije sa Instagrama koje su im preko potrebne za fotkanje do besvesti kako bi se dale u lov za novom pišom kojom će do balčaka degradirati vašeg naslednika.

Dakle, ako Boga znate, SMB zov pod hitno među omladinu! 

Dušica M. Ognjanović





Domine, dimitte nobis!

Skuvajte kafu ili čaj. Smestite se udobno. Otvorite prozor ili terasu, udahnite duboko. Pokušajte da umirite svoje disanje. Opustite se i zatvorite oči. Neka miris kafe ili čaja " plovi" prostorijom. Potrudite se da budete sami. A onda razmislite . . .

Nije imao nikakve dvorove i sluge - zvali su ga gospodarem.

Nije imao ni jednu jedinu diplomu - zvali su ga učiteljem.

Nije imao nikakve lekove -  zvali su ga isceliteljem.

Nije imao ni jednog jedinog vojnika, bilo kakve vojske i oružja - kraljevi su ga se plašili.

Nije vodio nikakve bitke - osvojio je svet.

Nije vladao ni jednom nacijom - svi zu ga zvali kraljem.

Ni jedan jedini zločin počinio nije - razapeli su ga!

I ako razapet na krstu, u agoniji naših nezamislivih grehova - vaskrsenjem nasmejao se smrti u lice!

Njegovo kraljevstvo nije od ovoga sveta, jasno je rekao, pa ipak, do dana današnjeg, i svet i kraljevi Ga vole i poštuju.

On ne nudi nikakvo materijalno bogatstvo, na protiv, a ceo svet Ga smatra svojim najvećim blagom u životu koje imaju.

Ne obećava nikave zemaljske moći - a u Njegovom imenu najnemoćniji našli su snagu.

I ako nije lično ostavio ni jednu jedinu napisanu stranicu, Njegove reči odzvanjaju kao grom i danas.

Njegove reči i dela, promenili su istoriju i  ceo svet . . . 

Dragi moji,

Njegovo ime je: Isus Hristos.

Otvorite oči. Udahnite duboko. Uzmite gutljaj te kafe ili čaja. Slobodno obrišite te suze što vam se tako nezahvalnima slivaju niz lice. Da. Sve to što imate, svaki zalogaj koji ste pojeli i jedete, svaki gutljaj koji progutate, krov nad glavom koji imate, jastuk na koji legnete, ruke, noge, glavu na ramenima - Gospodu zahvalite.

Bolesti, tuge, brige, izdaje, očajanje, ta preljuba što vam ne da mira , za to - đavolu zahvalite.

Sada razmislite, koga ste svojim ponašanjem uvredili, i zbog čega vam u životu ide kako ide. Razmislite,  da li je zasluzio, Onaj koji vam glavu na ramenima drži, da Ga svakim danom, iznova i iznova, rastužujete svojim postupcima, dok vas đavo voza ko budale za badava?

Isplačite se pošteno, umite se, lupite sebi dva tri šamara po tom ukaljanom obrazu, ako je potrebno, pogledajte znake svuda oko nas, zavirite u taj sat vašeg razuma koji jeca da je minut do dvanaest i preduzmite nešto, hitno, odmah, dok ne bude kasno. To kasno mnogi ne shvataju da se zove - put bez povratka ili izgubljeni za večnost.

Još jednom, verujte mi na reč: Gospod Bog nije babska priča naše pokojne nane. Saznaćete i sami . . . možda i uskoro . . . 

Dušica M. Ognjanović