U pustinjama, gotovo preko noći, nastala su jezera, fatamorgane postaju stvarnost, za tri dana počinje novembar a mi spavamo otvorenih prozora i poput tek dresiranih pasa, tupim pogledom gledamo po svojim ormarima, šta i kako se obući za dva godišnja doba koja se smene samo u jednom danu. Jutri - liči na jesen, podne iska kupaće gaće.
Sećam se, dok je vreme, ( poput nas ), koliko-toliko bilo normalno, na prve pahulje radovala su se samo deca. I po koja baka. Svima nam je smetao. Gunđali smo: da ne napada previše, ko će ujutru da čisti auto onako drndav, polu sanjiv iz tople postelje. Gunđali smo kako je grad ružan i siv kad se sneg " iprlja " po trotoarima i kako je sivilo ušlo i u same duše. Prosto, sneg nam je smetao. Bio je prepreka našoj " sreći ", želeli smo Sunce i neke tropske krajeve da ne gledamo bele pahulje. A onda . . . kreće preokret!
Gospod zatvara riznice sa snegom i ispunjava naše želje. Dolovno, Sunce ne sluša više. Boga da, ali nas ne. Više nam nije drug. Više nije naš dragi saveznik, koji svojim toplim zracima ispunjava svaki naš izlet i putovanje. Ne. Sada se i ljubitelji vrelih letnjih dana sklanjaju od ovog užarenog čudovišta koje više čak ni deca ne crtaju na crtežima kao mi nekada predstavljajući kraj bašte i kuće nasmejani, žuti kružić sa zracima. Obratite pažnju. Zraka nema više. Krug. Jasan i neumoljivo, neprijateljski vreo.
I najzdravijima (ako takvih uopšte ima više), ovo napolju, šta god bilo, veoma smeta.
Jesenje lišće je svuda po pločnicima. Jutra su maglovita, možda oblačna, sveža, hladna. U kuhinji miriše štrudla, čaj sa cimetom i pečeni kesten. Po koji u rerni, da u kuću donese taj jesenji kad. Gledam kroz prozor . . . kiša, jaka, lepa, jesenja, pada od sinoć. "Bilo bi lijepo da presniježi", ima običaj da kaže moja majka a ja se samo nasmejem. Toliko to želim. Želim pahulje krupne poput perja iz jastuka, hoću da hodam po lepom, belom škripavcu . . . hoću da kupim kuvano vino u čašici i da krenem put neke knjižare i izaberem neku dobru knjigu.
Sada, kada je jesen sa onim divnim prelaskom na zimu, samo sećanje, žalim. Žalim koliko sam, kao i svi mi, bila nezahvalna. Na sitnicama. Na onome što je postalo dosadno, što je smetalo a bilo je dar! Grudvamo se u mislima, sećamo se cike i igre po snegu kao nekog sna. Današnji klinci ni ne veruju šta im pričamo. Gledaju " kroz nas" i čekaju da završimo kako bi dokopali svoje telefone i poštedeli sebe naših suznih pogleda i priča za koje i ne veruju da su ikada bile stvarnost . . .
Čak i u brdima Italije . . . greje! Ovo, nešto čudno, žuto, užareno očigledno i bez dileme, ni malo dobronamerno. Sunce ne znam gde je, ne znam ko ga dublira, ali me mnogo više brine, gde nam je sneg? Zapravo, gde smo se mi sami izgubili? Shvatamo li polako da ona stara " pazi šta želiš, možda ti se i ostvari " nije bila upravo opomena za vremena koja živimo i koja tek dolaze.
U nadi da će "ovo" što isijava neumoljivo, spustiti ručnu, pristavljam čaj sa jabukama i cimetom, pustiću da se aroma širi prostorijom, zatvoriću oči i poželeti samo jedno: da nam Bog oprosti . . .
Amin . . .
Dušica M. Ognjanović
No comments:
Post a Comment