Čini mu se da stoji tamo već dva sata, mrdnula nije. Ne ispušta ga iz vida. Gledaju se. Čini se, ko će duže, ko je tvrdoglaviji. Oblak kvari igru. Zvezda se gubi poput maštarije običnog dečaka, tamo negde, daleko iza oblaka. Koliko ih je . . . kad bi mogle da se dohvate, dotaknu . . . barem jedna od njih. Koliko bi bio bogat, srećan, moćan, imao bi barem društvo. Svašta, naspram ovog ništa , koje traje odavno. Granom po pesku povlači linije bez ikakvog oblika, smisla i značenja ocrtavajući tako podsvesno obrise i besmisao svoga života . . .
Na pijaci već ko zna koji put čuje isto: tamo negde, preko ovog mora koje on vidi i kraj kojeg živi, ovog mora koje ga je othranilo, njega, njegovog oca, dedu, tamo negde preko te silne vode, postoji neki bolji, mnogo bolji život. I može da se ode " tamo ". Pita se, ima li smisla, obraza i hrabrosti, ostaviti ovu sirotinju iza sebe i otići da traži nešto što retki nađu a srećni dobiju po rođenju. Tako kaže njihova mitologija a ikone na zidu i vera koju je stekao od oca i majke, govore suprotno: budi hrabar, budi borac, pokaži trud, a Bog će za takvog učiniti i nemoguće!
U zoru koja svanu, saopšti Janis roditeljima da je doneo odluku o kojoj je dugo razmišljao. Toliko bitaka vodi u srcu i duši , da njegovo sopstveno telo postaje premali poligon za njih. Morao je dalje! Da pokuša to " nešto " veće i bolje. Blagoslovile su ga ruke starog ribara i njegove žene. Ruke popucale, stare kože, pocrnele od Sunca sa dubokim ožiljcima od konopaca i mreža. Roditelji koji su dali onaj jedini minimum koji su imali da Janis jednog dana bude nešto najveće što će dva siromaha podariti Bogu i ovom velikom, čudnom svetu , često bez pravde i milosti. Otac uzima buzuki i počinje staru pesmu sve glasnije pevajući da nadglasa ženine suze i time obezbedi sinu srećan put . . .
Na starom čamcu kreću put luke gde stižu među veća plovila. Ovaj desni, beli, veliki ili onaj teget, sa masivnim konopcima, jedan je od onih koji će ga povesti u to " neko " i možda bolje sutra . . .
Na brodu svako ima svoje zaduženje, prijatelje i teme. Samo Janis nema ništa od toga. I ako pošteno beše deo ekipe stare palube, podjednako bi i glavna tema da se ubije vreme i nađe neko za podsmeh. " Još jedan siromah trbohom za kruhom. Biće da baš svet na njega čeka . . . "
Ponovo mu se čini da vidi onu istu zvezdu. Prati ga. Bar neko, nešto ili neko poznat. Zakleo se, sebi, njoj, nebu i svim ostalim zvezdama koje je te noći video, da će postati neko, biti poštovan i da je ovo prvi i poslednji put da je on taj koji je čuo šale sa svojim imenom ispisane i cehovane na njegov račun. Biće poštovan do svake majčine suze i očeve tužbalice sa suzama koje su u svakom stihu činile tercu koja mu nije promakla. Na toj palubi, tom brodu, poslednji put je bio voljan da bude teme nečije sprdnje . . .
Vrlo brzo, Janis je bio jedan od radnika na velikom ribarskom gazdinstvu. Volja i obećanje koje je dao sebi, nebu i zvezdama, davale su mu snagu da ide do granica koje i naj siromašniji u njegovom okruženju, odbijahu i ne behu u stanju da prate. Dok su svi spavali, stenjali u dubokom snu u borbi sa umorom i žeđi od jeftinog pića i sparine, Janis je provodio besane noći pazeći na velike mreže. U razgovoru sa njegovom zvezdom i njenom svetlucavom pratnjom, u molitvama i tihom pesmom, varao je ribe da pune mreže. Što punije, biće veći i njegov " papirni " ulov. Gazda je vrlo brzo nagradio duplom platom vrednog mladića a ostali ostaše u čudu nagađajući među sobom , koji i kakvi su razlozi koji ga drže budnog da ugleda sva svitanja pre svih , prihvata poslove koje neće ni ubogi i sve to bez i jedne žalbe na njegovim usnama.
Nemajući gotovo nikakvih troškova, osim za osnovne potrebe, vredni mladić za sebe sakupi sumu dovoljnu da mu bude više nego stamen stepenik za početak sopstvenog posla. Kupio je staro, napušteno brodogradilište i malo po malo, sa molitvom i pesmom na usnama, postade bogat!
Ostvario je sve svoje želje! Ljudi su ga iskreno voleli, poštovali i voleli njegovo prisustvo jer zaista, beše dobar i pošten čovek.
Ničega nije bio željan a opet, srce nije nalazilo sreću, duša je lutala kroz nemir . . .
Sećanja . . . na ikonu na trošnom zidu, njegova obala, mala kolibica, majčine suze, jecaj oca uz buzuki i podsmeh koji je čuo glasnije od svega nabrojanog.
Vrlo brzo se malim ribarskim mestom, pročulo da se vraćaju oni koji su davno otišli trbuhom za kruhom . . .
Jedne večeri, na obali, uz vatru, tavlu, piće i tihu svirku buzukija, meštani prepričavahu priče o još jednom danu koji prođe slično ili gotovo isto svakom prethodnom svih minulih godina.
" Dobro veče braćo! Ima li mesto za još jednog kraj vatre?"
Niko nije prepoznao Janisa. Ustupiše mu mesto kraj vatre, ponudiše piće , mesto za igru stare , dobre tavle i krenu razgovor . . . nedugo zatim i pesma.
Krenuše stihovi o siromahu tužnog srca, iste takve duše i praznih džepova kako napušta svoj prag u potrazi za hlebom ispraćen suzama i posmehom. Kada Janis završi pesmu, jedan od meštana upita a ostali čekaše sa tugom odgovor:
" Je si li ti Janis, sin Dimirisa, ribara?"
" Glavom i bradom. Čujem da seoski savet priča kako se prodaje sve ovo ?" - pa širokim potezom ruke , pokaza Janis na okolinu.
" Istina je! Samo, Janis, postoji običaj, ne ide baš sve tako . . . "
" Koliko? Kaži cenu i ne okolišaj!"
Svi se pogledaše. Nije se mogla sakriti zavist kao ni kajanje na nečijim licima . . .
" Običaj je da se baca kocka Janis, to znaš i sam, pa kako kome zapadne. Od ovoga što vidiš, više, manje ili ovo sve!"
" Pristajem!"
Pozdravi Janis prisutne, zahvali na piću i društvu i sigurnim korakom duž obale, nestade u noći do viđenja u vremenu bacanja kocke . . .
" Red je na tebe Janis, biraj broj!"
" Trojka! Igram na tri! "
" Trojka je najveći imetak Janis, mnogi ga hoće. Imaš priliku momče, biraj drugi, bolje je!"
" Rekao sam svoje! "
" Kako želiš brate, neka ti bude . . . "
Krenulo je!Tri bacanja od po tri ture!
Svako sem Janisa imao je različite brojke! Ponavljali su, po prvi put kršili pravila ali uzalud : sva tri puta po tri trojke!
" Bog je sa tobom i očigledno, volja Njegova je da sve ovo bude tvoje! Srećno ti bilo!"
Častio je Janis sve u selu. Beše to malo, ribarsko seoce, sa malo kućica i mnogo starih, drvenih i trošnih čamčića koji su se ljuljuškali na svetlucavom moru ili čamili poput starih školjki raštrkani obalom . . .
Janis je vremenom postao vlasnih velikog dela mesta, sagradi veliku, prostranu kuću na obali i otkupi stare kuće koje opremi i pretvori trudom, umećem i voljom u predivne radnje. Imetak mu se , vremenom, kao i porodica, nastavi umnožavati . . .
Pratimo svi i pitamo se, kada će narod ponovo krenuti put Egeja da odmori dušu od svega i svakoga, od sebe samih i sretnu se, zagrle i popiju po koju sa grcima koje upoznaše i sa kojima se , za sve ove godine, zaista i zbližiše.
Ovako je počeo turizam u jednom od naših omiljenih letovališta na obalama Egeja . . . Pričom o Janisu siromahu i njegovom imetku stečenom voljom Božijom i kockama. Bez i jedne jedine drahme . . .
Beše to želja Boga živoga , da pošalje sreću i okrene brojeve koji će vratiti kazaljke na satu pravde da kockama sudbine, otkucaju početak nekog novog poglavlja.
Pitaše me pre neki dan: " Kada ćeš napisati priču o starom Janisu i onim kockama , onu koju si nam pričala?"
O Janisu siromahu, molitvi, zvezdama i kockama? Evo, napisah je . . .
Dušica M. Ognjanović
Na pijaci već ko zna koji put čuje isto: tamo negde, preko ovog mora koje on vidi i kraj kojeg živi, ovog mora koje ga je othranilo, njega, njegovog oca, dedu, tamo negde preko te silne vode, postoji neki bolji, mnogo bolji život. I može da se ode " tamo ". Pita se, ima li smisla, obraza i hrabrosti, ostaviti ovu sirotinju iza sebe i otići da traži nešto što retki nađu a srećni dobiju po rođenju. Tako kaže njihova mitologija a ikone na zidu i vera koju je stekao od oca i majke, govore suprotno: budi hrabar, budi borac, pokaži trud, a Bog će za takvog učiniti i nemoguće!
U zoru koja svanu, saopšti Janis roditeljima da je doneo odluku o kojoj je dugo razmišljao. Toliko bitaka vodi u srcu i duši , da njegovo sopstveno telo postaje premali poligon za njih. Morao je dalje! Da pokuša to " nešto " veće i bolje. Blagoslovile su ga ruke starog ribara i njegove žene. Ruke popucale, stare kože, pocrnele od Sunca sa dubokim ožiljcima od konopaca i mreža. Roditelji koji su dali onaj jedini minimum koji su imali da Janis jednog dana bude nešto najveće što će dva siromaha podariti Bogu i ovom velikom, čudnom svetu , često bez pravde i milosti. Otac uzima buzuki i počinje staru pesmu sve glasnije pevajući da nadglasa ženine suze i time obezbedi sinu srećan put . . .
Na starom čamcu kreću put luke gde stižu među veća plovila. Ovaj desni, beli, veliki ili onaj teget, sa masivnim konopcima, jedan je od onih koji će ga povesti u to " neko " i možda bolje sutra . . .
Na brodu svako ima svoje zaduženje, prijatelje i teme. Samo Janis nema ništa od toga. I ako pošteno beše deo ekipe stare palube, podjednako bi i glavna tema da se ubije vreme i nađe neko za podsmeh. " Još jedan siromah trbohom za kruhom. Biće da baš svet na njega čeka . . . "
Ponovo mu se čini da vidi onu istu zvezdu. Prati ga. Bar neko, nešto ili neko poznat. Zakleo se, sebi, njoj, nebu i svim ostalim zvezdama koje je te noći video, da će postati neko, biti poštovan i da je ovo prvi i poslednji put da je on taj koji je čuo šale sa svojim imenom ispisane i cehovane na njegov račun. Biće poštovan do svake majčine suze i očeve tužbalice sa suzama koje su u svakom stihu činile tercu koja mu nije promakla. Na toj palubi, tom brodu, poslednji put je bio voljan da bude teme nečije sprdnje . . .
Vrlo brzo, Janis je bio jedan od radnika na velikom ribarskom gazdinstvu. Volja i obećanje koje je dao sebi, nebu i zvezdama, davale su mu snagu da ide do granica koje i naj siromašniji u njegovom okruženju, odbijahu i ne behu u stanju da prate. Dok su svi spavali, stenjali u dubokom snu u borbi sa umorom i žeđi od jeftinog pića i sparine, Janis je provodio besane noći pazeći na velike mreže. U razgovoru sa njegovom zvezdom i njenom svetlucavom pratnjom, u molitvama i tihom pesmom, varao je ribe da pune mreže. Što punije, biće veći i njegov " papirni " ulov. Gazda je vrlo brzo nagradio duplom platom vrednog mladića a ostali ostaše u čudu nagađajući među sobom , koji i kakvi su razlozi koji ga drže budnog da ugleda sva svitanja pre svih , prihvata poslove koje neće ni ubogi i sve to bez i jedne žalbe na njegovim usnama.
Nemajući gotovo nikakvih troškova, osim za osnovne potrebe, vredni mladić za sebe sakupi sumu dovoljnu da mu bude više nego stamen stepenik za početak sopstvenog posla. Kupio je staro, napušteno brodogradilište i malo po malo, sa molitvom i pesmom na usnama, postade bogat!
Ostvario je sve svoje želje! Ljudi su ga iskreno voleli, poštovali i voleli njegovo prisustvo jer zaista, beše dobar i pošten čovek.
Ničega nije bio željan a opet, srce nije nalazilo sreću, duša je lutala kroz nemir . . .
Sećanja . . . na ikonu na trošnom zidu, njegova obala, mala kolibica, majčine suze, jecaj oca uz buzuki i podsmeh koji je čuo glasnije od svega nabrojanog.
Vrlo brzo se malim ribarskim mestom, pročulo da se vraćaju oni koji su davno otišli trbuhom za kruhom . . .
Jedne večeri, na obali, uz vatru, tavlu, piće i tihu svirku buzukija, meštani prepričavahu priče o još jednom danu koji prođe slično ili gotovo isto svakom prethodnom svih minulih godina.
" Dobro veče braćo! Ima li mesto za još jednog kraj vatre?"
Niko nije prepoznao Janisa. Ustupiše mu mesto kraj vatre, ponudiše piće , mesto za igru stare , dobre tavle i krenu razgovor . . . nedugo zatim i pesma.
Krenuše stihovi o siromahu tužnog srca, iste takve duše i praznih džepova kako napušta svoj prag u potrazi za hlebom ispraćen suzama i posmehom. Kada Janis završi pesmu, jedan od meštana upita a ostali čekaše sa tugom odgovor:
" Je si li ti Janis, sin Dimirisa, ribara?"
" Glavom i bradom. Čujem da seoski savet priča kako se prodaje sve ovo ?" - pa širokim potezom ruke , pokaza Janis na okolinu.
" Istina je! Samo, Janis, postoji običaj, ne ide baš sve tako . . . "
" Koliko? Kaži cenu i ne okolišaj!"
Svi se pogledaše. Nije se mogla sakriti zavist kao ni kajanje na nečijim licima . . .
" Običaj je da se baca kocka Janis, to znaš i sam, pa kako kome zapadne. Od ovoga što vidiš, više, manje ili ovo sve!"
" Pristajem!"
Pozdravi Janis prisutne, zahvali na piću i društvu i sigurnim korakom duž obale, nestade u noći do viđenja u vremenu bacanja kocke . . .
" Red je na tebe Janis, biraj broj!"
" Trojka! Igram na tri! "
" Trojka je najveći imetak Janis, mnogi ga hoće. Imaš priliku momče, biraj drugi, bolje je!"
" Rekao sam svoje! "
" Kako želiš brate, neka ti bude . . . "
Krenulo je!Tri bacanja od po tri ture!
Svako sem Janisa imao je različite brojke! Ponavljali su, po prvi put kršili pravila ali uzalud : sva tri puta po tri trojke!
" Bog je sa tobom i očigledno, volja Njegova je da sve ovo bude tvoje! Srećno ti bilo!"
Častio je Janis sve u selu. Beše to malo, ribarsko seoce, sa malo kućica i mnogo starih, drvenih i trošnih čamčića koji su se ljuljuškali na svetlucavom moru ili čamili poput starih školjki raštrkani obalom . . .
Janis je vremenom postao vlasnih velikog dela mesta, sagradi veliku, prostranu kuću na obali i otkupi stare kuće koje opremi i pretvori trudom, umećem i voljom u predivne radnje. Imetak mu se , vremenom, kao i porodica, nastavi umnožavati . . .
Pratimo svi i pitamo se, kada će narod ponovo krenuti put Egeja da odmori dušu od svega i svakoga, od sebe samih i sretnu se, zagrle i popiju po koju sa grcima koje upoznaše i sa kojima se , za sve ove godine, zaista i zbližiše.
Ovako je počeo turizam u jednom od naših omiljenih letovališta na obalama Egeja . . . Pričom o Janisu siromahu i njegovom imetku stečenom voljom Božijom i kockama. Bez i jedne jedine drahme . . .
Beše to želja Boga živoga , da pošalje sreću i okrene brojeve koji će vratiti kazaljke na satu pravde da kockama sudbine, otkucaju početak nekog novog poglavlja.
Pitaše me pre neki dan: " Kada ćeš napisati priču o starom Janisu i onim kockama , onu koju si nam pričala?"
O Janisu siromahu, molitvi, zvezdama i kockama? Evo, napisah je . . .
Dušica M. Ognjanović
No comments:
Post a Comment